ZNATE LI KOJE SU SE TO VAŽNE HISTORIJSKE BITKE ODIGRALE U RAMAZANU I UTJECALE NA CIJELI SVIJET?

Svi znamo da je ramazan mjesec posta, apstinencije i samoobračuna. Međutim, ono što možda ne znate jeste da je ramazan bio mjesecom kada su se dogodili historijski značajni događaji koji su oblikovali svijet u kojem danas živimo.

  1. Bitka Guadalete

Ramazan, 92. godina po Hidžri rob umejadijskog guvernera Afrike i njegova berberska vojska suočili su se sa Vizigotima kralja Španije. Tarik bin Zijad, rođen kao rob i koji će umrijeti kao prosjak, negdje između uspio je da postane jedan od najvećih generala koje je svijet ikada vidio. Njegova vojska je brojala, po različitim izvorima od 12.000 do 17.000. Tokom putovanja odlučio je da se odmori i odspava. U svom snu je vidio Poslanika, s.a.v.s., okruženog muhadžirima i ensarijama, koji su isukanih mačeva i savijenih lukova stajali pored njega. Pored toga, čuo je Poslanika, s.a.v.s., kako mu kaže: „Budi hrabar, o Tarik! I uradi ono što ti je predodređeno da uradiš“. Kad je ovo čuo pogledao je oko sebe, vidio je kako Poslanik, s.a.v.s., i ashabi koračaju Andaluzijom. Tarik se odmah probudio sa osmjehom na licu, i od te sekunde nije sumnjao u uspjeh.
Nakon što su se iskrcali na veliku stijenu na kraju Španije (koja se danas zove po njemu), Tarik je bukvalno spalio brodove koji su njega i njegove drugove doveli iz Magriba. Historičar iz 17. vijeka Maggari je pisao o Tarikovom iskrcavanju i njegovom historijskom govoru vojsci: „O moji mudžahidi, gdje biste pobjegli? Iza vas je more, ispred vas je neprijatelj. Tako mi Allaha, nema vam spasa jedino u vašoj hrabrosti i upornosti. Ne zaboravite da ste u ovoj zemlji nesretniji od siročeta koji sjedi za stolom pohlepnog gospodara. Vaš neprijatelj je pred vama, zaštićen mnogobrojnom vojskom, ali, kao jedinu pomoć imate vlastite mačeve, i, kao jedinu šansu da preživite, i, kao što je to jedina šansa da preživite, takva šansa vas može spasiti iz ruku neprijatelja. Ako odgađate da iskoristite neposredni uspjeh vaša sreća će nestati, i vaši neprijatelji koje vaše prisustvo ispunjava strahom će se ohrabriti. Odagnajte sramotu od koje bježite u snovima i napadnite ovog kralja koji je ostavio svoj jako utvrđeni grad da bi se susreo sa vama. Ovo je sjajna prilika da ga pobijedite ako pristanete da se izložite otvorenoj smrti. Nemojte misliti da želim da vas podstaknem na opasnost koju neću podijeliti sa vama. Pri napadu bit ću u prvom redu, gdje je uvijek najmanja šansa za život….”
Ekstremna motivacija je djelovala i uprkos tome što su bili daleko maobrojniji od neprijatelja, omjer je bio najmanje 3:1, muslimani su uspjeli pobijediti vizigotskog kralja Roderika u bici kod Guadalete odakle su preuzeli cijelu Španiju i veći dio Francuske. Tako je počela muslimanska vladavina Andaluzijom koja je bila vrhunac civilizacije Umejjada, koja je postavila osnovu evropskog prosvjetiteljstva i dokazala da muslimani, krščani i Jevreji mogu živjeti u harmoniji, pa, barem do dolaska inkvizicije, ali to nije do muslimana.

  1. Bitka kod Hittina

Salahuddin Ejjubi bio je jedan od najvećih heroja historije islama. Znamo da je porazio krstaše i vratio Jerusalem islamu i muslimanima nakon gotovo vijeka franačkog skrnavljenja. Čak nam je i poznato da je to uspio a da je ostao pošten, velikodušan da su mu to čak i njegovi neprijatelji priznavali. A da li ste znali da je on imao besprijekoran vremenski slijed? Salahuddin je lagano okruživao carstvo križara godinama. On je mudro ojačavao, neutralizirao slabosti svojih redova i u biti se poigravao sa krstaškim kraljem Rejmundom. U ramazanu 1187. odigrala se bitka na rogovima Hittina. Ono što je uslijedilo je bila manje borba a više dobra lekcija koju je Salahuddin dao svojim neprijateljima taktički, fizički i psihički.
Bitka je počela je u petak, nakon podne-namaza kada je Salahuddin naročito volio počinjati svoje borbe. Prethodnica Salahudidnove vojske je primijetila krstaške odrede oko svojih položaja. Salahuddin je bio u potpunoj pripravnosti, zauzeo je položaje oko oaza i izvora. Znao je da žedna vojska ne može dugo izdržati. Voda je jedan od odlučujućih faktora bitke. Pored toga, temperatura je tog jula bila mnogo veća nego prijašnjih godina, praćena je žestokim i vrućim vjetrovima. Na sve je ovo Salahuddin računao. Oni su odlučili, kako ih je grof od Kereka, Rene savjetovao, presjeći put Salahuddinovoj vojsci i efikasno okončati bitku. Salahuddin je odlučio raspaliti vatru ispred dolazeće vojske. Vjetar je rasturao plamen i vrelinu prema nadolazećim odredima što im je uvećavalo žeđ. Nisu našli ni jedan izvor na kojem bi utolili žeđ, jer je islamska vojska uništila sve bunare. Dr. Ahmed Bejli kaže: “Franci su pokušali sprovesti planirano i presjeći put sultanu i njegovoj vojsci, te tako ovladati izvorima. Kada god bi zakoračili, našli bi se pod neprijateljskom vatrom. Ovome treba dodati i veliku potrebu za vodom na bojnom polju. Franci su željeli zauzeti izvore, ali su upali u nedaću. Pod plamtećim sunčevim zracima, muke su im se udvostručile. Nisu imali drveta u čiji hlad bi se sklonili, niti vode kojom bi utolili žeđ. Ovo ih je iscrpilo više i od same muslimanske vojske. Bili su prinuđeni povući se kako bi isplanirali drugačiji scenarij.” Jedna grupa krstaša se počela povlačiti, ali su muslimani njihovo povlačenje smatrali zamkom, te su ostali na položajima kako ih ne bi otkrili. Salahuddin je naredio vojsci da se do jutra odmori u šatorima, ali je postavio stražu. Svi su se nadali pobjedi čiji su se vjesnici već ukazali. Nakon odmora, sultan je, u vrijeme podnevne žege, naredio napad. Izmoreni žeđu, razbijeni krstaški odredi su se počeli povlačiti po obroncima Hittina. Tjelesa poginulih krstaša su bila razbacana svuda unaokolo. Jedina briga preživjelih bila je sačuvati goli život. Nisu,čak, ni razmišljali o otporu. Krstaška pozadina je shvatila da se sudbina okrenula protiv njih, i utekla.
Preostali su se povukli s hittinskih padina. Željeli su naći sigurno mjesto, ali se nisu uspjeli skloniti od strahota borbi. Uz veliki trud, došli su do kraljevog šatora koga je okruživao veliki broj vojnika, kao da su njegovu zaštitu smatrali jedinim preostalim izlazom. Muslimani su shvatili da je pad ovog šatora presudan za okončanje bitke. Napali su ga s entuzijazmom koji je vodio u smrt. Počela je krvava bitka. Krstaši su uspjeli odvratiti napad. Moral im je slabio, a kralj je izišao vani kao da je htio obznaniti kapitulaciju, nemajući ozbiljne namjere nastaviti borbu. Oficiri muslimanske prethodnice pohrliše prema njemu, te zarobiše svakog ko im se našao na putu. Među zarobljenicima su bili ugledni grofovi, između ostalih Rene i njegov brat. Na mjestu gdje se nalazio krstaški, muslimani su postavili Salahuddinov pobjednički šator.” Kada da se prašina slegla, muslimani su trijumfovali, vođe krstaša su zarobljene i put ka Jerusalemu je bio čist. Salahuddin je preuzeo Hittin na godišnjicu Isra i Miradža Posanika, s.a.v.s., kao što je rečeno izvrstan vremenski proračun. Sultan je pored sebe postavio jerusalemskog kralja, a pored njega Renea i Žerara od Ridfoa. Sultan je primijetio da kralj umire od žeđi, te mu je pružio pehar hladne vode. Pio je dok se nije zasitio, a ostatak pružio Reneu. Salahuddin uzviknu: “Taj prokletnik s mojom dozvolom neće piti vode i tako postati siguran! Njegov sud se mora sada izreći.” Salahuddin ga, zatim, prozva i uputi mu prijekor zbog kršenja ugovora i prolijevanje krvi nevinih hadžija. Rene osoro uzvrati: “Ovo je kraljevski običaj.” Salahuddin se maši sablje i presiječe ga na dva dijela. Gaja Luzijanskog obuze strah. Mislio je da je sljedeći. Salahuddin se nasmiješi i odagna mu strah riječima: “Nije kraljevski običaj ubijati druge kraljeve, ali ovaj je prešao sve granice skrnaveći čast Allahovog Poslanika i prijeteći da će spaliti njegovo tijelo. Tada sam dao zavjet i, evo, ispunih ga.”
Kap u punoj čaši bio je Reneov postupak kada je napao karavanu hadžija u kojoj je bila Salahuddinova sestra. Rene je, ubijajući hadžije izgovorio i uvredu: „Neka vas vaš Muhammed zaštiti.“ Muslimanski historičari navode da je Rene tada zaprijetio da će otići do Medine, iskopati tijelo poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i spaliti ga. Tada se Salahuddin zakleo da će svojom rukom ubiti ovog krstaša što je i učinio.

3.Posljednje uporište- Ajn Džalut

Malo muslimana je čulo za Mongole- za bandu barbara koja je rušila sve što se našlo na njihovom putu. Da bi se najbolje opisalo kako su muslimani bili prestrašeni postoji predaja o tome kako je mongolski ratnik zatražio od muslimana da klekne pred njim dok on ode i pronađe mač da ga ubije, musliman je izabrao da ga strpljivo čeka nego da rizikuje sudbinu koja je bukvalno gora od smrti! Cijeli islamski svijet se rušio pred ovim novim i strašnim neprijateljem. Ali, ipak ne baš cijeli islamski svijet. Jedno posljednje uporište je ipak ostalo. U Egiptu, mamelučki sultan Muzaffer Kutuz je odlučio da neće čekati svoj red da umre. On je okupio svoje snage i osigurao posljednje utočište. Na izvorima Goliata (Ajn Džalut) u Palestini posljednja vojska muslimanskog svijeta suočila se na neporaženim Mongolima. To je kao boks meč između nekakvog suhonjavog izvazivača i neospornog šampiona svijeta u teškoj kategoriji-samo su milionima života na ‘kocki’. Ishod borbe je bio neočekivan, sam sultan je predvodio vojsku odlučivši da je napad najbolja odbrana. Probio se duboko u redove Mongola i uspio da ih pobijedi. Mongoli su krajem 656. godine po Hidžri pokrenuli jedan od najvećih napada na zemlje islamskog halifata, što je dovelo do pada glavnog grada, Bagdada, ubistva halife Mu’atasima Billaha,i zauzimanja tri četvrtine islamske zemlje. Napredujući prema Egiptu i Maroku, posljednjem uporištu muslimana, Mongoli su poslali prijeteće pismo sultanu Egipta, el-Muzafferu Sejfuddinu Kutuzu: “Uništili smo zemlju, djecu napravili siročadima, mučili smo ljude i ubili ih, njihove prvake ponizili a vođu zarobili. Misliš li da možeš od nas pobjeći? Nakon nekog vremena saznaćeš šta ti slijeduje….“ Zbog slabosti muslimana i niskog morala, smatrali su da je takva prijetnja dovoljna da suzbije bilo kakav otpor. Međutim Kutuz je imao drugačiji odgovor. Ubio je mongolsku delegaciju i ostavio njihove leševe da vise u glavnom gradu, podigavši duh vojnika i naroda, s jedne strane, a spuštajući ga špijunima i lojalistima s druge. Ovo je potaklo musiimane a istovremeno šokiralo Mongole jer su shvatili da se suočavaju sa vođom koji nije poput onih koje su ranije susreli.
Kutuz je okupio muslimane kako bi se pripremili za neizbježnu bitku koja dolazi. Pod njegovim vodstvom muslimani su se oslonili na iman, jedinstvo i neophodno čelično oružje kako bi se suočili sa neprijateljem. Tražio je pomoć od vođa i učenjaka da ujedinjeni ustanu za odbranu islama i usmjere napore ka oslobađanju islamskih zemalja. Vojske su se susrele na bojnom polju u Ajn Džalutu u petak 25. ramazana 658. godine po hidžri. Kutuz je predvodio muslimansku vojsku koja je krenula ka Mongolima. Posmatrajući to Kutuz se popeo na stijenu, bacivši svoj šljem i uzviknuvši: „O islam… o islam…“, pozivajući vojsku da ostane čvrsta i da se bori protiv Allahovog neprijatelja. Uskoro, bitka se odvijala u korist muslimana, dok se mongolska vojska razbila i bježala iz bitke. Pobjedio je islam i muslimani. Što se tiče Mongola, kada su shvatili da njihov upad i dominacija u islamskom istoku blijedi i da su muslimani povratili svoju moć, vratili su se u svoju domovinu, što je olakšalo napore Kutuza da oslobodi Šem (Siriju) za nekoliko sedmica.

  1. Osvajanje Mekke

Osvajanje Mekke je više od fusnote u historiji islama. Bio je to sretni kraj jedne od ikad ispričanih priča. Priča u kojoj je grupa muškaraca i žena mučena u rođenom gradu zbog njihove vjere, koji su morali da bježe kao izbjeglice a da se nakon deset godina vrate kao osvajači. Jedne noći u Medini, Poslanik, s.a.v.s., je sanjao da će vjernici ući u Mesdžidul haram i tavafiti oko Ka’abe. Nakon što se probudio saopćio je dobru vijest sahabima. „Allah će obistiniti san Poslanika Svoga da ćete, sigurno, u Časni hram ući sigurni ako Allah bude htio – neki obrijanih glava, a neki podrezanih kosa, bez straha. On je ono što vi niste znali znao i zato vam je, prije toga, nedavnu pobjedu dao“ (El-Feth, 27.) U navedenom ajetu, Allah je otkrio Poslaniku, s.a.v.s., da će mu On pomoći, da je njegov san istinit, i da će vjernici ući u Mekku. Ako pomnije obratimo pažnju na ajet vidjet ćemo da se spominje još jedno osvajanje koje se dogodilo prije osvajanja Mekke. Naravno da su muslimani prvo osvojili tvrđavu na Hajberu koja je bila pod kontrolom Jevreja i onda su se uputili prema Mekki, baš kao što se navodi u ajetu. Desetog dana ramazana 8. godine po Hidžri, Muhammed, s. a.v.s., je sa 6.000 boraca krenuo iz Medine prema Mekki, na putu su im se pridružili muslimani iz plemena koja su primila islam, tako da je vojska brojala oko 10.000 boraca. Noć uoči ulaska u Mekku, Poslanik, s.a.v.s., je naredio da svaki borac naloži vatru kako bi izgledalo da se večera sprema za nekoliko desetina hiljada ratnika. Poslanik, s.a.v.s., je ušao u Mekku bez prolivanja krvi i najavio opću amnestiju onih koji su njega i njegove sljedbenike na najbrutalniji način protjerali sa njihovih ognjišta, zaplijenivši i sav njihov imetak.
Oslobađanjem Mekke nisu samo okončane vojne aktivnosti protiv mekanskih idolopoklonika, nego su stvorene pretpostavke za efikasno suprotstavljanje svjetskim velesilama Bizantiji i Perziji, ali i privedene kraju aktivnosti na izgradnji duhovno i moralno jakog muslimanskog društva i pravedne države. Osvajanje Mekke je prekretnica u svjetskoj historiji. Islam se vratio kući gdje je i počeo i Kaba je još jednom i konačno postavljena kao mjesto za obožavanje samo Allaha.

1.Bitka na Bedru

Ova bitka je navažnija egzistencijalna bitka između dobra i zla u historiji čovječanstva. S jedne strane, posljednji Poslanik, s.a.v.s., i tek nešto više od 300 njegovih sljedbenika. S druge strane, mušrici plemena Kurejš koji su bili superiorniji po broju, oružju i bogatstvu. Tokom ove bitke vjernici su stavljeni na pravo iskušenje. Bedr je ime poznatog vrela i pijace Arabije. Početkom ramazana, došao je glas u Medinu da se velika trgovačka karavana Kurejšija vraća u Mekku iz Sirije pod vodstvom Ebu Sufijana bin Harba u pratnji od 50 naoružanih osoba, i da ova karavana predstavlja ozbiljnu prijetnju sigurnosti Medine. Poslanik Muhammed, s.a.v.s., je poslao Talhu bin Ubejdullaha i Saada bin Zejda da prikupe informacije o karavani. Otkriveno je to veliki karavan u kojem svi stanovnici Mekke imaju udio. Kurejšije su odlučile da ulože svu svoju ušteđevinu i dobit iskorsite na oružje, konje i ostalu opremu koja bi im koristila u borbi protiv muslimana. Vijest je bila vrlo uznemirujuća. Poslanik, s.a.v.s., je napustio Medinu i odlučio da se susretne sa karavanom u Bedru sa 313 borca. Imali su samo dva konja a 70 njih je bilo na kamilama, dok je samo šest imalo zaštitnu opremu (zirah). Ali,r.a., je bio bajraktar muslimanske vojske. Ebu Sufijan se bojao napada muslimana i poslao je glasnika u Mekku. Na njegovu poruku, vojska od 1.000 ljudi, 100 konja i 700 deva pod vodstvom Ebu Džehla krenula je iz Mekke put Bedra. U međuvremenu Ebu Sufijan je odlučio da krene drugim putem ka Mekki i izbjegne Bedr. Kada je vojska Ebu Džehla došla do na pola puta do Bedra, glasnik Ebu Sufijana, ili sam Ebu Sufijan prema nekim predajama, sastao se sa vojskom Ebu Džehla i informirao ih da je karavana prošla opasnost i da nije potrebno da krenu prema Medini. Kad su to pojedini čuli savjetovali su da se treba vratiti, ali Ebu Džehl i njegove pristalice su odbacile prijedlog zbog želje da poraze muslimane i krenuli su put Bedra. U petak ujutro, 17. ramazana, druge godine po Hidžri, odigrala se velika bitka na Bedru. Prvo je El-Esved b. Abdilesved, koji bijaše mnogo opasan i zao čovjek, pokušao doći do muslimanskog kanala s vodom i napiti se iz njega, ali mu se na putu ispriječio Hamza, r.a., i ubio ga. Zatim su Utbe bin Rebia, njegov brat Šejbe bin Rebia, i sin El-Velid bin Utbe zatražili dvoboj sa muslimanima. Na megdan su im izašla trojica ensarija, ali su oni tražili nekog od Kurejšija pa je Poslanik,s.a.v.s.naredio: ”Izađi, Hamza, izađi, Ali, izađi, Ubejde!“ Ubejde se borio protiv Utbe bin Rebia, Hamza protiv Šejbe, a Ali protiv El-Velida. Hamza i Ali brzo su savladali svoje protivnike, a Ubejde i Utbe su se još borili pa su Hamza i Ali pritekli u pomoć Ubejdi, koji je bio najstariji među njima, i ubili Utbeta. Odmah nakon toga mušrici su jurnuli na muslimanske redove i započela je žestoka borba! ‘Allah je na Bedru pomogao Svoga Poslanika,s.a.v.s., sa hiljadu meleka. Džibril je predvodio jedno krilo od pet stotina meleka, a Mikail drugo, također od pet stotina. Ebu Davud el-Mazini, r.a., pričao je: ”Gonio sam mušrika da ga ubijem kad mu pade glava prije nego što sam ga uspio udariti svojom sabljom ,pa sam shvatio da ga je ubio neko drugi.“
Uslijedila je epska bitka koja još uvijek odzvanja u pričama muslimana širom svijeta. Zapravo ‘epska’ čak ni ne opisuje ni djelić ove bitke. Koliko je ova bitka važna u velikom poretku stvari? Prije bitke Poslanik, s.a.v.s., je podigao ruke ka nebesima i kazao: “Allahu, podari nam obećanu pobjedu, jer ako ovu malu grupu nadjača protivnik, niko neće ostati da te obožava na zemlji“. Nisu propali do današnjeg dana, a svi koji tvrde da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik su vječno zahvalni.