ZAŠTO VIŠE NIKO NE ŽELI BITI HODŽA?

“Na Kijametu će se krv šehida vagati sa tintom alima. Tinta će biti teža. “(Hadis)

Prenosi se da je jedan naprasit i umišljen čovjek, odjevenen u lijepo odijelo, izišao pred Poslanika a.s., a potom, za vrijeme konverzacije, podigao svoj glas iznad glasa Poslanikovog a.s. Nakon što je otišao, Poslanik a.s. je prokomentarisao: “Allah ne voli ljude ovog tipa. Oni svoj jezik pri govoru upotrebljavaju kao što krava koristi svoj jezik kada preživa. Na istovjetan način će Allah zavrnuti njihova lica i jezike u Danu kada će biti bačeni u paklenu vatru.” (Taberani)

Nužno je da budemo krajnje oprezni kada govorimo, da pazimo šta govorimo i kako govorimo. Riječi su kao strelice. Kada jedanput napuste usta, mi više nemamo kontrole nad njima. Sreća na Drugom svijetu je lakše zadobiti kontrolom naših jezika i tako što ćemo se čuvati gordosti, umišljenosti i tako što ćemo svoja osjećanja, misli i postupanja uskladiti sa Šerijatom.

Kada svoj glas ne dižemo iznad glasa Poslanikovog, kao i glasa onih koji su njegovi nasljednici danas, oličeni u našim imamima, mi zapravo odustajemo od raspravljanja, napuštamo prepirku i pokazujemo da smo se spremni predati učenjima islama.

Jedna pojava u našoj narastajućoj zajednici IZ Bošnjaka u dijaspori zaslužuje posebnu i hitnu pažnju. Radi se o zastrašivanju, ponižavanju, ucjenjivanju, izbacivanju, psovanju i protjerivanju imama iz nekih naših džemata. Naime, evidentno je da u jednom broju džemata djeluju manje grupe džematlija kabadahijskog i destruktivnog ponašanja. Nijednom imamu koji dođe u takve džemate nije moguće da se zadrži duže vrijeme, a kamoli da bude uspješan i da ostvari očekivane rezultate. Imami, sve češće izloženi stresu zbog nesloge i konflikta u džematima, koji traju mjesecima, pa i godinama, najposlije su pred “izborom”, ili da sami napuste džemat ili da im se neopravdano uruči otkaz.

Da ova pojava nije za potcijeniti, treba spomenuti i to da se imamima zagorčava život na radnom mjestu, gdjekada, čak i od članova džematskog odbora, a da o tome nikada ništa ne saznaju ni njegove džematlije ni njegovi pretpostavljeni – oblasni imam ili glavni imam. Imami su, ili ucijenjeni da šute, ili, ako se i požale oblasnom ili glavnom imamu, oni ne raspolažu mehanizmom i resursima kojim bi riješili nastali “konflikt”. Takav obespravljeni imam se nema kome obratiti za zaštitu svojih prava, pa često završava izbačen s posla (gdjekada na vrlo grub način), bez ikakvog prava da se žali. Neki naši imami su gotovo postali socijalni slučajevi usljed takvog odnosa, ili su bili primorani da se prihvate bilo kakvog posla kako bi preživjeli zajedno sa svojim porodicama.

Imami napuštaju džemate

Imami imaju puno razloga za zabrinutost, jer se samo mali broj džemata, odnosno njihovih upravnih odbora, ponaša odgovorno – u konflikte ne uvlače imama, nego ih sami rješavaju uz pomoć imama. Većina naših medžlisa ne posjeduje evidenciju koliko je imama bilo primorano da napusti džemat, a koliko ih je džemat napustilo dobrovoljno. Određeni džemati su za period od 15 godina promijenili suviše puno imama da bi se moglo povjerovati da su isključivo oni bili odgovorni za kratko ostajanje i brzo napuštanje. Sve upućuje da u mnogim našim džematima nešto ne funkcionira na relaciji imam-odbor. Doda li se tome da veliki broj imama nema ni zdravstveno osiguranje, niti zagarantovanu državnu pomoć u slučaju otkaza, preostaje da se svi zamislimo nad činjenicom da postaje sve nepopularnije baviti se časnim imamskim poslom u dijasporalnom dijelu IZ, iako su upravo imami među najzaslužnijim što je IZ upravo tu polučila ogromne rezultate. Nije slučajno to što nam imami napuštaju džemate bez želje da se ovom službom bave u budućnosti. Alarmantno je da radije pristaju na fizički rad nego imamsku službu, kao što je alarmantno i to da se sve veći broj imama žali na probleme sa zdravljem usljed pretrpljenih trauma i posljedica psihičkog i emocionalnog zlostavljanja.

Ovim prilogom autor želi da skrene pažnju našoj javnosti na ovu opasnu pojavu koja uzima sve više maha, jer džematlije o njoj, ili ne znaju dovoljno, ili se ustručavaju da o njoj otvoreno progovore. Šutnja o ovoj pojavi je nešto što imamu najteže pada. Jer, on nije ni melek, ni pejgamber, a niti supermen da sve ovo može šutke unedogled podnositi bez ozbiljnih posljedica po svoju motiviranost, entuzijazam, po svoje i zdravlje svoje porodice.

Ipak, nadamo se da će procesi reformi IZ u dijaspori, koji su u toku, donijeti promjene koje će ublažiti ili staviti tačku na ovu neprijatnu tendenciju.

ljepota-islama.net