ZASADI SADNICU MAKAR NASTUPIO KIJAMETSKI DAN

Posljednji Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s., imao je mnogobrojne mu’džize (nadnaravna djela) koje su bile potvrda njegovog poslanstva. Jedna od njegovih mu’džiza bila je i blagodat jezgrovitog govora. Naime, Muhammed, s.a.v.s., je sa malo riječi mogao izraziti mnoštvo značenja i poruka. Primjer te mu’džize je i hadis koji prenosi Enes ibn Malik, r.a., u kojem je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kada bi nastupio Sudnji dan, a u ruci nekog od vas bila sadnica, ako bude u mogućnosti da je zasadi, neka to učini.” (Ahmed u ”Musnedu”; Buharija u ”Edebu-l-mufredu”)

U ovom kratkom hadisu, u jednoj Poslanikovoj, s.a.v.s., rečenici, kriju se mnogobrojne pouke i poruke, od kojih ćemo izdvojiti nekoliko, po nama, najbitnijih.

Preko optimizma do uspjeha i pobjede

Prva poruka ovog hadisa jeste da vjernici moraju uvijek biti aktivni i moraju sa optimizmom, nadom i pozitvnošću gledati na život i učestvovati u njegovoj izgradnji. Ovaj hadis ne ostavlja nimalo prostora za lijenost i pesimizam, i općenito je teško naći hadis koji više podstiče na optimizam i aktivizam od predmetnog hadisa.

Kao da nam je Poslanik, s.a.v.s., htio poručiti: ”Muslimani, neka vas nipošto ne zastrašuje nestanak dunjaluka i nastanak Kijametskog dana. Neka to ne utiče na vaša djela i vaše djelovanje i neka vas smrt ne zatekne osim u činjenju dobrih djela.”

Iskreni vjernici ne posustaju i ne predaju se ni u posljednjem trenutku života. Mnogi muslimani kroz našu bogatu historiju potvrdili su ovo životno pravilo, a jedan od njih je svakako i vrijedni muallim, daija i neustrašivi mudžahid, Omer Muhtar, kojeg je, prije nego što je obješen, talijanski general Gracijani upitao: ”Šta bi uradio ako bi ti talijanska vlada iz svoje milosti poklonila život?” Omer mu je smireno, dostojanstveno i prkosno odgovorio: ”Tako mi Allaha, ja bih se opet nastavio boriti protiv vas, dok vas ne istjeram iz svoje države ili dok me ne ubijete.”

Dunjaluk je ahiretska njiva

Druga poruka i pouka ovog hadisajeste da su Zemlja i nebo jedna cjelina. Ne postoje dva različita puta, jedan dunjalučki, a drugi ahiretski, već je dunjaluk put ka ahiretu.

Ne postoji ahiretski put koji se zove ibadet i dunjalučki put koji se zove rad, već je to jedan put na kojem rad i ibadet vode istom cilju.

Islamu je strano učenje i vjerovanje da rad za ahiret zahtijeva odvajanje i odricanje od dunjaluka, i da rad za dunjaluk čovjeka odvraća od rada za ahiret. To potvrđuje i ajet: I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.” (El-Kasas, 77.)

Očaj i fatalizam nisu svojstva vjernika

Trećaporuka ovog hadisa je da vjernik i vjernica, bez obzira na životna iskušenja, nikad ne smiju očajavati i padati u depresiju. Jer, naše je da radimo, kultivišemo i izgrađujemo životni ambijent, a ne da očajavamo zbog toga što možda nećemo dočekati plodove našeg rada ili što će oni zakasniti.

Spominje se da je perzijski Kisra jedanput izašao u lov i vidio starca koji je sadio stablo masline. Zaustavio se pored njega i rekao mu: ”Čovječe, ti si star i iznemogao, a maslina rađa tek nakon trideset godina, pa zašto je onda sadiš?” Starac je odgovorio: ”Vladaru, oni prije nas su sadili da bi mi danas jeli plodove njihovog rada, a mi danas sadimo da bi imali šta jesti oni poslije nas.” Kisra je bio oduševljen tim odgovorom i dao mu je 1.000 zlatnika. Na to je starac rekao: ”Vladaru, ti si rekao da stablo masline rađa nakon 30 godina, a ovo moje stablo je dalo plod čim sam ga zasadio.” Svidjela se Kisri duhovita starčeva primjedba, pa mu je dao još 1.000 zlatnika. Starac je onda rekao: ”Vladaru, maslina rađa samo jednom godišnje, a ova moja maslina rađa u jednom trenutku dva puta.” Kisra mu je dao još 1.000 zlatnika, a onda je podbo’ konja i rekao svojoj sviti: ”Hajdemo, ako ostanemo duže, ovaj starac će nam isprazniti državnu blagajnu.”

Dakle, predmetni hadis nam poručuje da je važno da, kao vjernici u Allaha, konstantno činimo dobro, a ne da se predajemo pukom maštanju i fatalizmu, niti da govorimo ono što danas govore mnogi muslimani: ”Ovo je vrijeme pred Kijamet, nije još dugo ostalo od dunjaluka, muslimani ne mogu izaći iz mnogobrojnih kriza bez Mehdija, zato je najbolje čekati, nećemo raditi, učiti, proučavati, jer, čemu toliki trud i umaranje, kad je ionako kraj blizu.”

Mašta i nadanje nisu jedno te isto. Onaj koji samo mašta, on želi sva dobra ovoga svijeta bez rada i truda, a onaj ko se istinski nečemu nada, on se trudi da to i ostvari.

Neki čovjek je rekao poznatom islamskom učenjaku, Ibn Sirinu: ”Sanjao sam da plivam u bazenu bez vode i da letim bez krila, pa šta to znači?” Ibn Sirin mu je odgovorio: ”Ti si čovjek koji puno mašta.”

Islamski učenjaci su kazali: ”Traženje Dženneta bez djela je grijeh, očekivanje Poslanikovog, s.a.v.s., šefaata bez slijeđenja sunneta je obmana, a nadanje Allahovoj milosti uz ustrajnost u grijehu, je ludost i neznanje.”

Prenosi se da je Šekik Belhi, nakon dugogodišnjeg učenja pred svojim šejhom Ibrahimom ibn Edhemom, odlučio da se bavi trgovinom, pa je zbog toga napustio Belh i krenuo na put.  Na putu kroz pustinju vidio je pticu koja je bila slijepa i slomljenih krila. Čudio se tom prizoru i razmišljao je o tome kako se i čime ta ptica hrani, i kako je uopće živa.

Nedugo zatim doletjela je druga ptica i donijela hranu onoj bolesnoj ptici. Kada je to vidio, Šekik Belhi je sâm sebi rekao: ”Kad se Allah brine za nafaku ove ptice u pustinji, zašto da se ja umaram i da se bavim trgovinom  pod stare dane?!” I vratio se kući. Kada se sreo sa Ibrahimom ibn Edhemom, on ga je upitao zašto se vratio, a Šekik mu je potanko ispričao priču o slijepoj i bolesnoj ptici i drugoj zdravoj ptici koja joj je donosila hranu, pa ga je to podstaklo da se vrati kući, jer, ako Allah nije zaboravio malu i slabašnu pticu, i ako joj je dao nafaku, dat će i njemu, a da se ne mora baviti trgovinom.  Na to mu je Ibrahim ibn Edhem rekao: ”Čovječe, zašto nisi odabrao da budeš ona zdrava ptica koja se trudi, umara i onda donosi svojoj porodici i služi onima koji su oko nje, već si izabrao da budeš slijepa ptica koju drugi moraju hraniti i izdržavati. Zar nisi čuo da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Gornja ruka je bolja od donje.”’

Halifa Omer ibn Hattab, r.a., govorio je: ”Neka niko od vas ne sjedi čekajući nafaku i učeći dovu: ‘Allahu moj opskrbi me!’ Vi dobro znate da s nebesa ne padaju ni zlato ni srebro.”

Altruizam i dobročinstvo su put islama

Četvrta stvar koju nam poručuje ovaj hadis jeste da jezadaća muslimana na ovom svijetu i njegovo osnovno svojstvo, nakon vjerovanja u Allaha, altruizam, dobročinstvo, solidarnost i žrtva za druge.

Stalna aktivnost na polju dobra i dobročinstva, nesebično pomaganje, žrtvovanje za svoj džemat, za svoju zajednicu, ostavljaju neopisivo pozitivan trag na vjerničkoj duši. Te osobine govore o veličini određene ličnosti, o njegovim moralnim vrijednostima, ali i o ispravnom razumijevanju života i vjere. Tu neprestanu želju za dobročinstvom, Abdullah ibn Abbas je ovako opisao: ”Trojici nikako ne mogu uzvratiti na dobročinstvo istom mjerom: onome koji mi prvi nazove selam, onome koji mi napravi mjesto na nekom skupu, onome koji upraši noge da bi došao da me posjeti i poselami, a četvrtome samo Allah može isplatiti nagradu, a to je čovjek kojeg je snašla nevolja i briga i on cijelu noć provede razmišljajući o tome kako će je riješiti, pa dođe kod mene, smatrajući me prikladnim za njegovu potrebu.”

Štaviše, mnogi islamski učenjaci gornje osobine i djela svrstavaju u džihad, koji oni dijele na tri osnovne vrste: džihad nefsi (džihad i borba protiv slabosti vlastite duše), džihad da’vi (džihad pozivanja u Allahovu vjeru na najljepši način, na osnovu kur’anskog ajeta: Zato ne čini nevjernicima ustupke i Kur’anom se svim silama protiv njih bori.”) i džihadbinai (džihad izgradnje života kroz ulaganje vlastitog truda, napora, znanja, imetka i sl.). To znači da vjernik mora biti pozitivan i konstruktivan član društvene zajednice i mora ostaviti pozitivan trag iza sebe. A da bi ostavio trag iza sebe onda mora biti izvrstan doktor, inžinjer, profesor, pisac, novinar, građevinac, automehaničar, političar i dr.

I ako uspijemo u ova tri oblika džihada, onda ćemo, uz Allahovu pomoć, uspjeti i u džihadu koji znači odbranu svetinja, istine i pravde, života, slobode, vjere – borbom i puškom ukoliko zatreba.

Vjernik je poput pčele

Kada govore o spoznaji i ljudskom iskustvu, islamski filozofi spominju unutrašnje i vanjsko iskustvo. Pod unutrašnjim iskustvom misle na vjersko iskustvo, a pod vanjskim iskustvom misle na empirijsko znanje i istraživanje. Po njima, u pojavnom svijetu, mrav simbolizira vanjsko iskustvo, jer je njegova konstantna aktivnost vezana za vanjski svijet, dok pauk simbolizira unutrašnje iskustvo. Pauk iz sebe izbacuje mrežu, a ta njegova mreža zapravo je njegovo unutarnje iskustvo.

Muhammed, s.a.v.s., muslimane ne poredi ni sa mravom ni sa paukom, već sa pčelom, koja posjeduje oba oblika iskustva, unutrašnje i vanjsko. Ona, ”putujući stazama svoga Gospodara koji ju je nadahnuo”, iz vanjskog svijeta bira i uzima najbolje i najkvalitetnije, ali isto tako i daje najbolje, najkvalitetnije i najkorisnije. Takvi bi trebali biti iskreni muslimani i muslimanke, koji ispravno razumiju islam i koji ga istinski žive.

Oni su uvijek graditelji, a nikada rušitelji, oni su uvijek aktivni, a nikada pasivni, oni su optimisti, a nikako pesimisti, oni su altruisti, a nikako egoisti, oni su jednostavno najkorisniji članovi društva i od njih dolazi samo dobro i korisno.

Molim Allaha da nas učvrsti na putu islama, da nam podari istinsko razumijevanje vjere, da nas smrt zatekne u činjenju dobrih djela i da naša najveća radost i sreća budu onoga dana kada se sretnemo sa našim Gospodarom, te da naš istinski rahatluk bude u Džennetu i njegovim užicima. Amin!

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić