SVEŠTENIK MILAN RADULOVIĆ: RAZLOG ZAŠTO SAM PREVEO KUR’AN

Radulović (drugi s desna) u razgovru sa reisom Kavazovićem
Pedesetjednogodišnji pravoslavni sveštenik porijeklom iz Bara Milan Radulović od nedavno je privukao pažnju medija u regionu svojim zahtjevnim poduhvatom, prevođenjem svete islamske vjerske knjige Kur’an sa arapskog na ukrajinski.

Pravoslavni fakultet završio je u Čikagu, magistrirao u Solunu, okončao Islamske studije u Bejrutu, doktorirao u Rimu. Već duže živi u Torontu, u Kanadi. Tu je sveštenik u Bugarskoj pravoslavnoj crkvi i profesor istorije filozofije na tamošnjem Islamskom fakultetu. Osim arapskog i ukrajinskog, tečno govori još nekoliko jezika, među kojima su i albanski, italijanski, ruski, grčki, francuski, engleski kao i, kako sam voli reći, srpsko-hrvatski.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa za sebe kaže da je naprije čovjek, pa tek onda sveštenik. Da voli sve ljude koji su dobronamjerni, ma koje vjere bili, kao i one koji u Boga ne vjeruju.

RSE: Profesore Raduloviću, šira javnost za Vas je saznala nakon što ste Kur’an preveli na ukrajinski. Dakle, jedan pravoslavni sveštenik preveo je islamsku svetu knjigu sa arapskog na jezik koji pripada porodici slovenskih jezika, što je drugi takav slučaj nakon prevoda Miće Ljubibratića. Šta je bio Vaš osnovni motiv i zašto baš prevod na ukrajinski?

Radulović: Rodivši se u gradu Baru, cio život živio sam za to da gradim mostove između ljudi. Nikako berlinske zidove. Za mene je čovjek bio i ostao najveća kategorija. Poznavajući ukrajinski došao sam do dva prevoda Kur’ana koja su izuzetno kvalitetna, međutim samo kao književna djela. A zaista im fali ono ajetsko slovo, ona ajetska riječ, fali im onaj napjev koji se daleko čuje.

RSE: Šta je tu bila Vaša suštinska poruka prevodom Kur’ana na ukrajinski, i u simboličkom i u stvarnom smislu, i muslimanima i nemuslimanima u Ukrajini?

Radulović: Muslimanima da im približim arapski tekst, pa da oni koji ne znaju arapski razumiju svaku izgovorenu riječ. A nemuslimanima da vide da su muslimani vjernici, da oni poštuju Knjigu. E sada, u jednoj suri piše – ono što ne znate pitajte sljedbenike Knjige, odnosno Jevreje i hrišćane. Znači da je jedan suživot, jedan zajednički život postojao za vrijeme ranog islama, da treba da postoji i danas. Da hrišćani i muslimani, Jevreji, svi ljudi treba prvenstveno da budu ljudi, da žive lijepo i zajedno, jer vjera nije bauk, vjera je samo put prema Bogu.

RSE: Prepostavljam koliko je delikatno bilo prevoditi svaku suru, odnosno svaki ajet Kur’ana, koji islamskim vjernicima nijesu ništa drugo nego same Allahove riječi, koje im je prenosio poslanik Muhamed. Nije li to zahtijevalo od Vas jedan dodatni obzir, jednu posebnu pažnju?

Radulović: Svakako da jeste. Poznavajući dobro arapski jezik, baš sam bio delikatan da svaku suru i svaki ajet doslovno prevedem. Morao sam ih uskladiti sa arapskim napjevom Kur’ana. Jer Kur’an se pjeva, Kur’an se ne recituje, i on mora zvučati tako lijepo i na ukrajinskom, da je jednostavno kao spjev, kao pjesma. Tako da sam izuzetno bio pažljiv i zato je taj poduhvat trajao skoro godinu dana.

RSE: Profesore, nijeste li Vi za aktuelne prilike i trendove u religiji jedan neobičan duhovnik? Ekumenista, ali i neko ko se snažno zalaže za dijalog među svim religijama, posebno sa islamskom, o čemu upravo svjedoči odluka da Kur’an prevedete na ukrajinski?

Radulović: Za sebe ne bih rekao da sam ekumenista, za sebe bih samo rekao da sam čovjek. Jer ne bih sebe svrstao ni u jednu grupu. Ja sam pravoslavni hrišćanin, sveštenik sam, ali zaista volim sve ljude. I da li neko vjeruje, da li neko manje vjeruje, da li neko pripada hrišćanstvu, pravoslavlju ili zapadnom hrišćanstvu, da li neko pripada monoteizmu, van hrišćanstva, kao judaizmu ili islamu, to je zaista njegova stvar. On mi može biti prijatelj, bez obzira kako i na koji način vjeruje, i da li vjeruje uopšte.

RSE: Gledajući snimke Vašeg činodejstvovanja, rekao bih da sa jednakom ljubavlju i entuzijazmom nastupate kao hrišćanin u crkvenim bogomoljama i govorite u džamijama. U nekim od rijetkih intervjua rekli ste da za vas nacija nije bitna, da nacionalizam kao nipodaštavanje drugačije nacije i vjere potpuno odbacujete. Koliko sve to suštinski ima veze sa podnebljem iz kojeg ste potekli, gdje ste se kao ličnost formirali, a to je Bar. Grad u kome u harmoniji žive i Crnogorci i Srbi i Albanci i Bošnjaci, odnosno muslimani. Grad u kome pravoslavni hram nije veći od džamije niti raskošniji od biskupade?

Radulović: To ste u pravu. Živeći u Baru ja nijesam mogao biti nacionalista. Zato što se u Baru vrednovao samo čovjek. Znači, da li je on bio pravoslavni hrišćanin, da li je on bi rimokatolik ili je bio musliman, vrednovao se čovjek. Moji drugovi su bili ljudi raznih vjera: Anto rimokatolik, Duško pravoslavac i Sabrija musliman. To su bili moji drugovi i ja sam se sa njima družio. Sad ne mogu reći da je jedan bolji od drugoga. Zaista mogu reći da je nacionalizam veliko zlo, bolest. Nipodaštavanje se neko za to što je on druge vjere. Kada neko može miješati nacionalizam sa patriotizmom i reći da je nacionalizam isticanje svoga. Da, isticanje svoga da bi se nipodaštavalo tuđe. Poslije toga ide šovinizam, ksenofobija itd. i to zlo dovodi zločina. Jer svako zlo je izvor od koga potiče zločin. Jer, zaista u mom gradu Baru nije bilo mržnje ni za vrijeme Prvog svjetskog rata i Drugog svjetskog rata i ovih novijih ratova. Bar je održao, ne samo mir i toleranciju, nego baš ljubav. Ljudi su se solidarisali.

Kompletan intervju možete pročitati na ovom linku.

ba.n1info