SREBRENIČKI BABO MUNIB

Šutjeli smo dok je Munib pričao,

kada bi ljudi vidjeli kako Munib Muminović luta po Srebrenicii razgovara sam sa sobom upitali bi ga: Brko, je l’ se ti to moliš ili razgovaraš s nekim? Ili te nešto boli? Na to bi se Munib zaustavio pa se osvrnuo oko sebe tražeći riječi koje je više puta progutao negoli izgovorio brizuo bi u plač i prokašljao: bole me Nedžad, Mensur, Mustafa i Redžep, i tu bi svaki razgovor završio jer ljudi nisu znali što bi više rekli

Jednom su ga na godišnjicu srebreničkog genocida za Tv upitali otkud on jedini muškarac među srebreničkim majkama, rekao je: zar oca ne boli isto kao i majku? Svi su odšutjeli Munibovo pitanje jer među svima koji su ga čuli nije bilo čovjeka koji je odjednom sahranio četiri sina

Možda bi Munibu bilo lakše da ih je i on mogao sahraniti,
no kosti njegove djece ostale su rasute po Bosanskim gudurama
a njemu je ostalo samo da gaca po ulicama kao pokisao golub i da se moli ili da razgovara sa sobom ili s mrtvim sinovima praveći se da ga ništa ne boli.

Na koncu je Munib Muminović izdržao sve što čovjek može izdržati
izrazgovarao je sa sobom sve što je mislio da si je imao reći,
potom je otišao u Kladanj u džamiju i tamo se objesio

Kad čovjek odluči skončati u Božijoj kući znaš da je tu nešto jako pogrešno,
kao što je pogrešno to što čovjek u jednom danu mora ostati bez četvero djece, kao što je pogrešno to što nitko u Srebrenici ne zna s kim je Munib razgovarao šepesajući ulicama.

Pogrešno, kao što je pogrešno to što nitko u Srebrenici ne zna
o čemu rahmetli Munib danas razgovara s rahmetli mu sinovima,
pogrešnije od toga da si čovjek oduzme život odustajući od Boga koji kaže
da nema pogrešnije stvari od oduzimanja vlastitog života,

nad time čovjek može samo zašutjeti.

(Tekst preuzet)