SJEĆANJE NA KOMANDANTA REŠADA ČALKIĆA – “KROZ KIŠU KURŠUMA I GRANATA KRČIO JE PUT KA SLOBODI”

Dana 4. maja 1995. godine, prilikom izvršavanja vojničke dužnosti u mjestu Podjezera u 44 godini života gine komandant 303. viteške brdske brigade Rešad Čalkić. Toga dana uputio se iz Zenice prema IKM brigade u selu Jelići, odlučivši da usput obiđe posadu bestrzajnog topa na objektu Javor. Ipak, u mjestu Podjezera njegovo vozilo je naletjelo na minu, uslijed čije detonacije je komandant poginuli

Rešad je rođen 14. februara 1952. godine u Zenici gdje je završio osnovnu i srednju školu, dok je Pravni fakultet završio u Sarajevu. Veći dio svoga radnog vijeka proveo je u Željezari Zenica. Početkom ratnih dešavanja svoje stručno znanje i potencijal u potpunosti posvećuje organizaciji otpora agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Dana 18. maja 1992. godine stupio je u redove branilaca BiH, tačnije Prvu brigadu TO Zenica, u kojoj je obavljao dužnost komandanta Drugog bataljona. Poslije osiguranja zeničke opštine, učestvuje u borbama na visočko – ilijaškom ratištu. Zbog potrebe radne obaveze vraćen je u Željezaru u kojoj je od 1. avgusta 1992. do 31. oktobra 1994. godine obavljao dužnost zamjenika generalnog direktora. U tom periodu dao je veliki doprinos da Željezara sve svoje resurse podredi namjenskoj proizvodnji i osiguranju logističke podrške Armiji Republike Bosne i Hercegovine, što je u određenim momentima rata imalo i presudnu ulogu za Zenicu i njezinu širu okolinu. Dana 31. januara 1995. godine ponovo je vraćen u brigadu, ali ovaj put na poziciju komandanta tadašnje 303. viteške brigade.

Uz sve navedene kvalitete, Rešada su krasile osobine izuzetne ljudske dobrote, blagosti i naglašenog osjećaja brige o običnom čovjeku, o svakom borcu, o ranjenicima, o porodicama šehida i poginulih boraca. Poznata je bila njegova uzrečica: “Nema lošeg čovjeka, samo treba znati sa koje mu strane treba prići”. Odlukom Predsjedništva RBiH od 12. januara 1996. godine, posthumno je unaprijeđen u čin pukovnika.

Svoja zapažanja o komandantu Rešadu Čalkiću zabilježio je dr. Džemal Najetovi, jedan od ratnih komandanata ARBIH: “Dana 21.06.1992. godine vršim smotru Drugog bataljona. Raport predaje komandant Rešad Čalkić. Tada smo se upoznali i nastavili zajednički rad. Ubrzo nakon toga odlazi na odgovornu dužnost u “Željezaru-Zenica”. Prije odlaska Rešad vrši smotru ali ne onu svakodnevnu radi kontrole urednosti, izdavanja borbene zapovjesti,
zadataka i naređenja. Svi smo zamišljeni sa mislima koje se vraćaju unazad. Neko se sjetio Zenice, neko bojišta Kralupa, neko ko zna čega. Toliko različitih misli. Toliko je naših misli upućeno čovjeku koji odlazi iz jedinice na novu dužnost, a dijelio je dobro i zlo sa nama. Odlazi nam jedan od čelnih ljudi. Rešad zatim dolazi u komandu brigade. Vidim, traži riječi kojima bi se oprostio od nas, a zna dobro da su one nedovoljne, da će svaki od nas čuti nešto drugo. Čak i da je šutio bilo bi isto. Obraća mi se i kaže: ‘Gospodine komandante, završio sam posljednju smotru svoje jedinice, spreman sam za predaju dužnosti’. Bio je ponosan, a i svi mi, na povjerenje koje mu je ukazala SDA za visoku dužnost u najvećem privrednom preduzeću. Na brzinu se okupismo oko njega da se oprostimo, ljudski i prijateljski. Skupa idemo do prevoja na Smetovima, a on odatle sam nastavlja put ka Zenici. Na rastanku kao da smo zanijemili. Gledamo se u oči. Zausti nešto da kaže, da se bar zahvali, ali se ču samo jedan veliki uzdah, koji primora suze da sačekaju da dođe kući. Srca su nam udarala kao maljevi. Oba smo željeli jedan drugom nešto da kažemo na rastanku, ali smo samo stisli ruku i bratski se zagrlili. Vraćam se u komandu. Sprema se akcija, a niko ne progovara ni riječi. Vide ljudi da mi nije svejedno. Znao sam za Rešadove visoke komandantske i ljudske sposobnosti i koliko se mogu osloniti na njega. Nije mi bilo ni do čega ali moralo se ići dalje. Kasnije slijede povremeni susreti i razgovori. Posebno su mi bili dragi oni rijetki kada bi ga sretao u gradu sa porodicom. Nakon skoro tri godine zvoni telefon: ‘Gospodine komandante, Rešad na liniji, pozivam te da prisustvuješ dodjeli ‘Zlatnih ljiljana u našoj brigadi’. Prihvatam poziv i čestitam mu postavljenje na dužnost komandanta brigade. Osjećam njegovu radost što se vratio u brigadu koju je u početku rata stvarao, sada već “Slavnu” i “Vitešku” i dobitnicu “Zlatnog ljiljana”.

Nakon kraćeg vremena zovem ga telefonom. Javlja se njegov sekretar Sabahudin i saopštava mi tužnu vijest: ‘Gospodine komandante, Rešad je poginuo, dženaza je danas u 16,45 sati ispred Čaršijske džamije’. I tako, nakon skoro tri godine, u podnožju Smetova, na mezarju u Crkvicama, ponovo rastanak. Ovaj put posljednji. Vrijeme 17,45 sati. Neka ti je vječiti rahmet prijatelju Rešade. Teški, ali slavni ratni put, Rešad je prešao zajedno sa našim vojnicima, često prolazeći kroz kiše kuršuma, granata, minska polja, planine, snijeg i ostale nedaće. Svjestan značaja oslobodilačke borbe ispoljavao je snažnu volju i ljubav prema izvršavanju teških i odgovornih ratnih zdataka. Volio je svoju domovinu, svoj i ostale narode i građane BiH. Nikada ga nije zahvatila mržnja prema bilo kome. Borio se čvrsto i s primjernom hrabrošću. Ispoljavao je pravednost i iskrenu brigu za potčinjene do najsitnijih detalja. Porodica mu je cijeli rat provela u BiH, što je svjedočanstvo njegovog patriotizma. Odbrani BiH dao je svježinu, polet, visok lični doprinos i svoj život. Imao je visoko dostojanstvo i veliki autoritet među borcima bez čije žrtve BiH ne bi opstala. Između njega i potčinjenih nije bilo zida. Respekt je stvorio ličnim primjerom. Da nije bilo takvih ljudi, sudbina BiH bila bi mnogo drugačija. Znao je na najbolji način organizovati, rasporediti i voditi stotine boraca. U odbrani domovine izvršio je svoju dužnost. Njegovo ime će ostati vječno uklesano u srcima boraca za očuvanje države BiH. Njegov svijetli lik i slava nikada neće potamniti. Osjećanje zahvalnosti prema njemu i njegovom djelu sačuvat ćemo zauvijek. Bio je komandant, ljudina, čovjek i po. Neka mu je vječni rahmet.”

Izvor:bosnae.info