REZULTAT ERDOGANOVE POSJETE SARAJEVU: PODRŠKA ZA NATO, VEĆI IZVOZ, INFRASTRUKTURNI PROJEKTI… KO OZBILJAN MOŽE BITI PROTIV TOGA?

Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan jučer je u Sarajevu održao predizborni skup na kojem je Turke koji žive u BiH ali i one koji su u naš glavni grad stigli iz čitave Evrope, pozvao da na vanrednim parlamentarniima izborima u Turskoj podrže njegovu stranku. Ipak, od samog predizbornog skupa za našu zemlju su daleko važnije druge posredne koristi koje smo dobili od ove posjete.

Najprije u pogledu geostrateškog interesa, Erdogan je istakao da Turska nikada neće ostaviti BiH na putu ka NATO savezu. Ova poruka naročito je važna, značajna, prijeko potrebna u trenutku kada Rusija u BiH i regionu vrši sve snažniji utjecaj i destabilizaciju, te sve otvorenije širi propagandu protiv članstva u NATO-u, dok rukovodstvo manjeg entiteta slavodobitno najavljuje blokadu ulaska naše zemlje u najveći svjetski vojni savez. Ulazak BiH u savez s najrazvijenim zapadnim državama svakako je možda i ključni vanjskopolitički cilj koji našoj zemlji garantuje, kako sigurnost i stabilnost granica, tako i definitivni ulazak u taj civilizacijsko-politički krug, i podrška Turske kao jedne od najvažnijih članica NATO-a na tom putu može biti i presudna.

Stvari, naravno, ne staju samo na ohrabrujućim riječima i lobiranju. Bosna i Hercegovina iz odnosa s Turskom u sve većoj mjeri izvlači i konkretnu ekonomsku i društvenu korist. Tako je, zahvaljujući donaciji Turske agencije za saradnju i koordinaciju (TIKA) od 3,5 miliona KM, jučer u prisustvu supruge predsjednika Turske, Emine Erdogan, otvorena Klinika za hematologiju na KCUS.

Također, Turska nam je odlučila „halaliti“ nedavni incident s pokvarenim meso koje smo pokušali izvesti i umjesto sankcija za naše proizvođače, povećana nam je kvota za izvoz mesa i brašna u Tursku, što će predstavljati dodatni podsticaj za ekonomski razvoj i nova zapošljavanja.

Trenutno najvažniji projekat koji Turska trebao da realizira u našoj zemlji je svakako put Sarajevo-Beograd, o kojem su nadležni ministri već potpisali pismo namjera. Cijeli projekat bi trebao da košta oko 3 milijarde dolara, a Erdogan je jučer istakao da će direktna investiicja Turske iznositi između 15 i 20 posto, dok će ostatak biti pokriven kreditima. I pritom našu zemlju, za razliku od nekih, nije uslovljavao dizanjem akciza i drugih nameta kako bi se kredit vraćao.

Povrh svega, Erdogan najvaljuje i da je u narednom periodu cilj trgovinsku razmjenu između BiH i Turske podići na dvije milijarde dolara. Da stvar bude bolja, BiH je u razmjeni s Turskom potpuno istopila trgovinski deficit, te je posljednjih mjeseci zabilježen veći izvoz iz BiH u Tursku, nego izvoz iz Turske u BiH.

Cinici i kritičari na sve znaju reći da“ ljubav“ Turske prema Bosni i Hercegovini ostaje samo na lijepim riječima od koje građani nemaju nikakvu korist, dok turske investicije zaobilaze BiH i radije idu primjerice u Srbiju. I uistinu, statisički gledano Turska je posljednjih dvadesetak godina tek 11. investitor u BiH. Ipak, ono što autori ovakvih kritika, da li uslijed zlonamjernosti ili pak neznanja zaboravljaju je da živimo u kapitalizmu i da zapravo ključni investitori u BiH ne mogu biti Erdogan ili turska vlada, nego turski poduzetnici. A tu već dolazimo do dubljih sistemskih problema s kojima se naša zemlja suočava, poput prilično lošeg poslovnog okruženja (86. u svijetu prema Doing Bussines indexu) i krajnje neučinkovite birokratije. O ovom problemu nedavno je prilikom susreta sa Denisom Zvizdićem govorio i turski premijer Binar Jildirim koji je istakao da Turska mora povećati investicije u BiH, ali da u tom cilju i naša država mora poboljšati investicioni okvir.

Dakle, kada se podvuče crta BiH od dobrih odnosa s Turskom dobija podršku za jačanje unutrašnje stabilnosti, međunarodne pozicije i puta ka NATO-u, poboljšanje ekonomske saradnje na obostranu korist i direktna ulaganja u infrastrukturne projekate, što one manjeg obima, što one krucijalne. Postoji li neka osoba, a da nije bezgranično zlonamjerna, koja bi mogla biti protiv ovakve saradnje. Nažalost, itekako.
Još od dana kada je najavljena posjeta Erdogana svjedočimo čitavoj bujici negativnih komentara u bh. javnom prostoru. Tako se u golemoj ostrašćenosti i gnjevu spominju „turčenje“, prodaja suvereniteta, podsjeća se na Gradaščevićevu borbu protiv Osmanskog carstva, velika briga se brine kako će na sve da reagira EU… Teško je reći šta je od svega neutemeljenije.

Najprije nije baš najjasnije u kakvoj konkretnoj su vezi Gradaščevićeva borba protiv sasvim druge Osmanske države prije kojih 190 godina i odnos BiH s današnjom Turskom, što posebno banalno zvuči kad dolazi iz usta onih koji nam inače govore da prošlost i rat od prije dvadesetak godina trebamo ostaviti iza sebe i okrenuti se budućnosti.

Što se tiče bojazni da bi nam zbog Erdoganovog skupa mogli zamjeriti iz EU, treba postaviti pitanje, kojoj EU? Tvorevini u kojoj Britaniji trenutno dovršava posljednje aktivnosti za izlazak iz nje, čijim cijelim istočnim dijelom vladaju kršćanski konzervativci koji grade bodljikave žice kako bi spriječili fizički ulazak muslimana i u kojoj nikada manje sloge oko budućnosti i zajedničke politike nije bilo no što je danas? Šta dugujemo bilo kojoj članici EU da bismo zbog toga doveli u pitanje odnose sa Turskom? Možda skuplje gorivo koje plaćamo kako bi se vratio kredit evropskim bankama?

Onim pak koje brine „gubitak suvereniteta“ BiH, bi valjalo objasniti da je turski predsjednik Erdogan donedavno držao predizborne mitinge širom EU i da su zabranu skupova zvanično uvele samo tri njene članice, i to nakon pogoršanja odnosa s Turskom i plime islamofobije u Evropi, pa je zaista teško pronaći racionalan razlog zbog čega bi takav skup u Sarajavu uskraćivali svom savezniku. Usput je zanimljivo primjetiti da ni približno isti otpor ili briga za suverenitet od dotičnih protagonista nisu dolazili do izražaja kada je nekoć predsjednik Srbije Boris Tadić mitingovao s Dodikom po RS-u, ili kada vlasti i političari iz Hrvatske redovno pred svoje izbore dolaze u BiH u potragu za glasovima.

I sve bi se ove kritike, negodovanja i bunt i mogli razumjeti i bili bi benigni kada bi ostali ograničeni na kafane, društvene mreže, pa možda čak i pojedine medije. Međutim, kada vam dolaze od političkih stranaka koje ozbiljno pretenduju da preuzmu vlast u ovoj zemlji, onda cijela stvar već ima mnogo dublju političku, a potencijalno i državnu i međudržavnu težinu. Pošto o Čovićevoj nedobronamjernosti kada je ta vrsta kritike u pitanju ne treba ni govoriti, spomenimo samo da su se čak tri nominalno probosanske stranke javno i zvanično pobunile protiv Erdoganove posjete: SDP, Naša stranka i SBB, manje-više koristeći većinu gore navedenih argumenata.

A tu već imamo ozbiljan problem koji pokazuje da dotične političke snage ili su krajnje zlonamjerne pa se koriste najjeftinijim politikanstvom ili jednostavno ne razumiju osnove politike i geopolitičkih interesa, što ih dakako čini problematičnim za ulogu potencijalne vlasti u ovoj zemlji.

Koliko god da bi turkofilija i zaklinjanje u Erdogana i mogli i biti samoponižavajući i štetni, kreiranje politike i odnosa prema Turskoj na osnovu emocija turkofobije i ideoloških nesimpatija prema Erdoganu su ipak čisto idiotski. Pametni ljudi i države se ne koriste emocijama nego u svemu gledaju svoje interese. BiH nema niti jedan racionalan ili razuman motiv da na bilo koji način ugrožava svoje odnose s Turskom. Oni koji smatraju drugačije bi za to trebali ili ponuditi ozbiljne i utemeljene argumente ili se kaniti posla koji očigledno ne znaju.

saff.ba