RATNI PUT MOSTARSKOG HEROJA HUJKE: ŽIVOT POLOŽIO ZA SLOBODU SVOG GRADA

Midhad Hujdur – Hujka ili Mito kako su ga zvali njegovi najbliži saborci i prijatelji, poginuo je na današnji dan prije 25 godina, 30. juna 1993. godine, u odlučnim borbama za deblokadu Mostara.

Rođen je 28. decembra 1953. godine u Mostaru. Od 1986. radio je u zemlji i inostranstvu za bosanskohercegovačku kompaniju Hidrogradnja.

Kao rezervni policajac prijavio se u Stanicu policije Luka u Mostaru 19. decembra 1991, a samo nekoliko mjeseci kasnije, aprila 1992. postaje simbolom otpora i snage Mostaraca, piše portal Heroji.ba. Formiranjem Armije Republike Bosne i Hercegovine postaje komandant bataljona Prve mostarske brigade kojom je komandovao Arif Pašalić. Prelaskom Pašalića na mjesto komandanta IV korpusa, Hujka preuzima komandu nad Prvom mostarskom brigadom, koja će nakon njegove pogibije postati 41. slavna brigada Armije RBiH.

Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala. Odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992, a Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

Djetinjstvo mostarskog heroja

Midhad Hujdur, sin Husnije i Bahrije, odrastao je u mostarskoj mahali Luka.

Roditelji su umrli mladi, tako da je veći dio svog života Midhad Hujdur živio sa tetkom Šerifom koja ga je odgojila zajedno sa dvojicom braće Mirsadom i Jasminom. Imao je još i polubrata Mensura i polusestru Mirsadu koji su živjeli u Sarajevu. Kao svaki pravi Mostarac odrastao je na Neretvi.

Sa suprugom Ramizom Midhad Hujdur imao je tri kćerke: Elvinu, Editu i Enitu. Bio je brižan otac i suprug. Čak i u najtežim ratnim danima koristio je svaki slobodan trenutak da ga provede u društvu sa svojim ljubimicama.

Tiha okupacija Mostara

Masovnim dolaskom rezervista JNA iz Srbije i Crne Gore u Mostar 19. septembra 1991. godine započela je tiha okupacija Mostara. Pored terora nad civilnim stanovništvom u okviru agresije na Republiku Hrvatsku 1. oktobra 1991. godine, snage tzv. JNA izvršile su i napad na selo Ravno na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Navodno, kao odgovor srbijanskoj agresiji 18. novembra 1991. ekstremno orijentirani bosanski Hrvati predvođeni Matom Bobanom i Darijom Kordićem proglašavaju postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna.

Iako su probosanske političke snage uzaludno pokušavale pronaći mirno rješenje sukoba, rat se već nadvio nad Mostarom.

Početak sukoba sa rezervistima JNA

S obzirom na to da je grad bio veliki vojni centar s jakom zrakoplovnom industrijom, u Mostaru je bilo smješteno 6 kasarni JNA. Iako su mnogi Mostarci vjerovali da je rat nemoguća opcija, dolaskom bahatih rezervista iz Crne Gore i Srbije sa već “bogatim” ratnim iskustvom iz Hrvatske, gradom se sve više širio strah i nevjerica.

– U tom periodu Midhad Hujdur je hodao od kuće do kuće, pokušavajući animirati i organizirati i one koji nisu vjerovali da će doći do rata. Mi koji smo već tada bili sa Hujkom to smo shvatali drugačije. Vidjeli smo da će početi rat i da će nam se desiti ono što se i desilo – kazao je saborac Esad Kosić, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan.

O početku rata za Bilten Mostarske brigade komandant Midhad Hujdur u aprilu 1993. godine rekao je “kada su Iračani napali Kuvajt, bio sam tamo na službenom putu i zgražavao se nad zlodjelima Saddama Husseina. Dječaci od petnaest godina bili su u stroju s puškama u rukama. Nisam mogao ni pomisliti da će se nešto slično i nama dogoditi. Danas kažem da je ono Božija milost u odnosu na ovo šta se nama događa”.

– Moj prvi susret sa četnicima bio je na Bišini u ljeto 1991. Putovao sam u Gacko. Zaustavili su nas ljudi sa crnim čarapama na glavama i puškama u rukama. Jedan od njih proderao se: “Otvorite mu kofer!” Prepoznao sam glas svog nekadašnjeg kolege Voje Radojčića. Od tog trenutka sve mi je bilo jasno. Više nikad nisam otišao na posao, već sam se prijavio u sastav rezervne milicije i obukao uniformu. Dolazak srpskih rezervista u grad za nas je bio znak da se moramo organizirati. Na to su nas upozoravali i Hrvati. Prve puške na Luku donosimo Nino Sefić, Ćaba Čelebić, rahmetli Azer Husković, koji je poginuo na Luci i ja. Mnogi su nas tada ismijavali. Oružje smo dobili od SDA i nekih ljudi iz HVO-a. Još ranije bio sam kupio papovku. Srpske rezerviste mrzili smo iz dna duše i jedva smo čekali povod da se sukobimo s njima. Okupljali su se u kafani “Pretprazničko veče” gdje su pili, pjevali četničke pjesme i izazivali. Tu su maltretirali naše sugrađane. Negdje u martu 1992. godine, dok sam bio na straži na Lučkom mostu, dotrčao mi je jedan okrvavljen dječak plačući… Tada smo prvi put reagovali… Samo dan prije eksplozije cisterne kod Sjevernog logora nas četvorica, Elvedin Ajanić, Semir Balta, Cevra iz Mahale i ja, pušteni smo iz tog logora gdje smo bili kao zarobljenici. Zarobili su nas srpski rezervisti u hotelu na Buni gdje smo otišli da zajedno s mještanima Bune i Hrvatima pružimo otpor četnicima. Kako se stotinjak četnika od Gubavice približavalo Buni, tako se sve razbježalo. U hotelu ih je čekalo samo nas nekoliko. Planirao sam da ih upustimo unutra, zatim zarobimo i razoružamo. Međutim, Ajanić je izgubio strpljenje i ispalio je metak. Nismo htjeli ludo izgubiti glavu i predali smo se. Maltretirali su nas i na Buni i u Sjevernom logoru. Poslije određenih intervencija pušteni smo. Vidjelo se na televiziji kako smo bili maltretirani – kazao je Hujka.

Dok su u Sarajevu trajali mirovni protesti ispred Parlamenta Republike BiH, eksplozija cisterne tadašnje JNA napunjena eksplozivom, 3. aprila 1992. godine kod Sjevernog logora, najavila je otvoreni sukob patriotskih i velikosrpskih snaga na području Mostara. Eksplozija cisterne bila je povod generalu JNA Momčilu Perišiću da započne bjesomučno razaranje Mostara. Istovremeno tzv. predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna Mate Boban formira dobro naoružano Hrvatsko vijeće odbrane i preuzima komandu odbrane Mostara – u početku blago osporavajući legitimitet organa Republike Bosne i Hercegovine.

U situaciji kad su snage JNA okupirale jug Hrvatske i držale Dubrovnik u okruženju, namjera JNA je bila odsjeći Mostar s juga, te pravcem Stolac – Čapljina – Metković ovladati istočnom obalom Neretve.

Ipak, već 10. maja 1992. godine snage JNA uz artiljerijsku podršku osvajaju kompletnu lijevu stranu Mostara.

Sjećajući se toga 1993. Midhat Hujdur govrio je mostarskim novinarima:

– Mi na Luci, kao i oni Mostarci u Donjoj Mahali, Cernici, Carini i drugim mostarskim mahalama, branili smo svoje mahale, avlije i ognjišta srcem. Da smo imali samo malo više oružja, četnici nikada ne bi došli blizu naših kuća. Napustili smo lijevu obalu u trenutku kada je sve gorjelo, plamen do neba, kad je sve plivalo, cijevi popucale, a topovi rigali granate. Četnici su uništavali sve bez milosti, misleći da će uništiti i našu dušu. Grdno su se prevarili. Zaboravili su da feniks niče iz pepela… Tako smo i mi, Mostarci, nakratko ostavili svoje sokake i kuće da bismo se pripremili za ponovni povratak… – kazao je.

Oslobađanje istočne Obale

Mjesec dana kasnije, nakon reorganizacije i obuke na Gorancima 11. juna 1992. mostarski borci forsiraju Neretvu i potiskuju snage JNA iz istočnog dijela grada do Podveležja. Faktor iznenađenja bio je presudan. Zarobljene su ogromne količine naoružanja.

– Tada snage JNA još uvijek nisu imale dobro utvrđene položaje. Nikada mi neće biti jasno što smo dobili naređenje da stanemo. Mogli smo ih tjerati do Drine – kazao je Hujdur.

Bio je to svijetli trenutak borbe u Mostaru i primjer da se združenim djelovanjem može postići uspjeh. U borbama za oslobođenje Mostara od JNA učestvovalo je 340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona TO-a RBiH, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a(5) i specijalna jedinica HVO-a uz artiljerijsku podršku HVO-a.

Istočna strana grada bila je već sva srušena, a tek slijedi 10 teških ratnih mjeseci u sukobu sa dojučerašnjim saborcima – pripadnicima HVO-a.

Sukon sa HVO

Nakon oslobođenja istočne obale grada, u već razorenom gradu u koji su se slijevale rijeke bošnjačkih izbjeglica, započinju problemi s Hrvatskim vijećem odbrane i Bobanovim konceptom podjele Bosne i Hercegovine.

U julu 1992. godine formira se Prva mostarska brigade na čelu sa Midhadom Hujdurom, a nešto kasnije u oktobru formiran je i 4. korpus ARBiH.

Hujku su mnogi nagovarali da se prikloni konceptu Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, ali su njegov patriotizam i hrabrost presudili.

– Naše lokalno političko rukovodstvo pokušalo je imputirati da je Arif Pašalić pripadnik KOS-a. Ja sam bio svjedok kad je jedne prilike Hujka došao u Konak i Pašaliću rekao: “Babuša, ja imam zadatak da te uklonim, ali ja to neću. Ja sam tvoj, ti si moj komandant. Naše političko rukovodstvo htjelo nas je izdati i pod plaštom sigurnosti u gradu izmjestiti u Zenicu”. Već su bili pripremljeni autobusi za civile zbog granatiranja u gradu. Ja i Šerif Špago smo tada otišli kod Pašalića i pitali šta se dešava. Rekli smo da narod treba da ide prema Zenici – a on je odgovorio: “Ako ode narod, ode i vojska. Niko ne smije mrdati nikuda” – kazao je Mustafa Isović.

O svemu ovome uoči izbijanja sukoba sa snagama HVO govorio je i komandant Midhad Hujdur u aprilu 1993. godine.

– Pojavili su se određeni problemi poslije ultimativne zapovijedi Bože Rajića da se Armija BiH stavi pod komandu HVO-a u određenom roku. Mi smo i do sada zajednički odrađivali zadatke i borili se protiv zajedničkog nam neprijatelja – četnika. I ova transformacija u Armiji i formiranje 4. korpusa u kontekstu je stvaranja zajedničke komande. Ni pomislili nismo da se nećemo zajednički boriti do konačnog oslobođenja. Na kraju krajeva, u ovaj rat sam ušao skupa sa Zelenikom, Stojićem i drugim hrvatskim borcima iz Mostara. Ali, van svake zdrave pameti su ultimativni zahtjevi onih koji nemaju sluha za mostarsku čaršiju. Da se mi silom stavljamo pod nečiju zapovijed, da predamo oružje, i da se mi, rođeni Mostarci, proglašavamo paravojnom formacijom i protjerujemo iz naših mahala!? Pa zar nismo ušli u ovaj rat sa četnicima da sačuvamo svoja ognjišta – nama tuđa ne trebaju. To nama muslimanima, i u Kur’anu piše, da smo dužni svoja ognjišta braniti. Taktika četnika je bila da naš narod natjeraju da preda oružje da bi izvršili genocid nad Bošnjacima i Hrvatima. Valjda se nećemo služiti taktikom našeg zajedničkog neprijatelja. U prvim danima suprotstavljali smo se četnicima sa minimalnim naoružanjem mjesec i po dana, a da sad, kada smo znatno naoružaniji i organiziraniji da nekome dozvolimo da od nas traži povlačenje i predaju oružja?! Stotine djevojaka od mene traži puške. Niko nema pravo od nas tražiti da ustuknemo i da postanemo građani drugog reda. Svima odgovaramo sa veliko NE! Silom više ništa, ali uvijek zajedno, sa dogovorom, jer mi smo za zajednički život svih čestitih i dobronamjernih ljudi… – kazao je on.

Napad HVO-a na Armiju Republike BiH

HVO je zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na području koje je smatrao da pripadaju tzv. Herceg-Bosni. HVO još odranije zaustavlja konvoje sa hranom, oružjem i logistikom namijenjene probosanskim legalnim snagama. U to vrijeme dolazi i do raskola unutar Bošnjaka u Mostaru, gdje manja grupa pokušava isposlovati prihvatanje nadležnosti Hrvatske zajednice Herceg-Bosna koju je podržavao režim Franje Tuđmana.

Devetog maja 1993. godine započeo je otvoreni rat koji će trajati do 23. februara 1994. godine.

Mostar će sve do 18. marta 1994. proživljavati sudbinu Vukovara, Sarajeva, Dubrovnika – i sve to u samo jednom svome kvartu.

Dok HVO preko Hrvatske krugovalne postaje poziva Bošnjake na predaju iz improviziranog studija, na istočnoj obali oglašava se glas rodoljubivog Mostara: “Ovdje Slobodni radio Mostar. Građani, usprotivite se, ovo je još jedna agresija na naš Mostar.”

Sabijeni u istočnom dijelu Mostara na uskom prostoru starog grada, okruženi sa svih strana, mostarski ratnici su neviđenom hrabrošću vodili sudbonosne bitke, posebno u Šantićevoj ulici i na Bulevaru.

– Devetog maja napad HVO-a na istočni dio grada krenuo je svom silinom. U ranim jutarnjim satima napadnuta je komanda 4. korpusa u zgradi Vranice, komanda 1. mostarske brigade, ali i sve ostale jedinice na području Šantićeve, Mahale, Cernice. Armijske jedinice su uspješno zaustavile napade i stabilizirale linije odbrane. Čak su u kontranapadu došli do Rondoa, ali su se spletom okolnosti povukli na linije na Bulevaru gdje su ostali do kraja rata – kazao je Šerif Špago.

Sam Midhad Hujdur Hujka često je govorio svom vozaču i pratiocu Rifatu Franjiću, sinu partizanskog narodnog heroja iz vremena Narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije: “Rifa, ne bude li jedinstvenog Mostara zapalit ću se na Musali…”.

Mostarski geto

U toku 1993. godine između linija srpsko-crnogorskih i hrvatskih snaga koje su napadale pripadnike Armije RBiH bilo je od 800 metara do jednog kilometra.

– Mi ništa nismo imali. Bili smo sabijeni na nekoliko kvadratnih metara. Mi smo bili pokretne mete za ove grabljivce i fašiste s brda koji su mogli na tako uskom prostoru gađati pojedinačno svakog čovjeka po svojoj slobodnoj volji – kazao je mostarski muftija Seid ef. Smajkić.

U istočnom dijelu grada nije bilo struje. Vladala je glad. Međunarodne mirovne snage snabdijevale su Mostar humanitarnim paketima koje su bacali iz zraka. Nije bilo krova da nije bio srušen. Tenkovi su direktno ispaljivali granate na kuće po istočnoj strani.

– Mi nismo imali sredstava, ali smo imali sreće. Kada je HVO na Bulevaru koristeći zatvorenike napunio 50 metara kanalizacione cijevi eksplozivom – sve do naših linija, eksplodirao je samo dio ceste izbivši šahtove na našoj strani. Kada smo ušli u kanalizaciju, dobili smo eksploziv koji nismo imali. Od toga smo kasnije svašta pravili… Imali smo dobru ekipu inžinjera. Koristili smo sve do čega smo došli. Punili smo eksplozivom kante od masla… Bili smo kao ona grupa TNT iz romana Alana Forda – priča Semir Drljević Lovac, saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan.

Deblokada Mostara

– Mostarske mostove su rušile jedinice JNA i HVO-a. Bila je to režija u kojoj smo mi trebali biti u Neretvi ili izmješteni negdje drugo. Mostar i sve niže od Bradine bilo je otpisano. Hujka i par sličnih su ti koji su povukli narod i napravili armiju u Mostaru koja je bila okosnica odbrane cjelovite Bosne i Hercegovine – kazao je Mustafa Isović iz komande 4. korpusa ARBiH.

Hujka je stalno hrabrio svoje borce i uvjeravao ih da imaju dovoljno snage da izvrše deblokadu. Svakodnevno je išao od borca do borca, potpuno svjestan da mostarski borci mogu i sa minimalnim količinama municije poraziti neprijatelja i izvršiti deblokadu na prostoru Bijelog Polja i osloboditi Sjeverni logor.

Nakon majske agresije HVO-a na Mostar i totalnog okruženja, komandant 6. korpusa Arif Pašalić naređuje Miralemu Jugi, Šerifu Špagi i Draganu Malkoču da pripreme plan deblokade, odnosno oslobađanja Sjevernog logora i bjelopoljske kotline kako bi se otvorila komunikacija prema Sarajevu. Planirano je da akcija počne u ranim jutarnjim satima 30. juna 1993. godine.

Akcija je počela u ranim jutarnjim satima. Jedinice Armije RBiH u silovitom naletu oslobađaju Raštane, Vrapčice i kompletnu bjelopoljsku kotlinu.

Pogibija heroja

Sjeverni logor je bio utvrđenje koje je bilo jako teško osloboditi. Zbog rijeke Neretve koja je bila prirodna prepreka, snage HVO-a nisu imale mogućnost da se povuku. Pružali su žestok otpor.

Umjesto da kao komandant brigade akciju deblokade posmatra sa komandnog mjesta, Midhad Hujdur zajedno sa Esadom Humom preskače ogradu i ulazi u Sjeverni logor kako bi na licu mjesta komandovao zauzimanjem komande HVO-a u logoru dok su oko njih padale granate.

Dok su padali i posljednji položaji snaga HVO-a, jedna od granata ispaljenih sa položaja HVO-a bila je smrtonosna za komandanta Hujku.

Hujkina smrt pomutila je Mostarcima ljepotu pobjede u toj, za njih, bici života.

Midhad Hujdur, kao da je predosjećao svoj odlazak. Nekoliko dana prije pogibije govorio je mostarskom muftiji Smajkiću da želi biti pokopan u mostarskim “Šehitlucima”.

Dva dana pred pogibiju posjetio je suprugu Ramizu koja je bila s njihovim kćerkama u Blagaju. Bio je to posljednji put da je izljubio svoje kćerke. Noć prije pogibije njegova supruga Ramiza sanjala je ružan san. Sutradan na vratima u sumrak se pojavljuje Mitin saborac Fola i saopćava joj tužnu vijest.

Drugog jula 1993. godine u prostorijama mostarskog pozorišta Mostarci su klanjali dženazu svom komandantu, nakon čega je ukopan u mostarskim “Šehitlucima”.

Šta se dešavalo u Mostaru u dva rata koja su mostarski patrioti i “raja iz mahala” vodili protiv hrvatske i srpske vojske te njihovih pomagača, najbolje ilustruje činjenica da je nakon rata, u Parizu na Dan pobjede protiv fašizma, Bosnu i Hercegovinu na paradi antifašista, pod zastavom s ljiljanima, predstavljao saborac Midhada Hujdura Hujke i njegov nasljednik na mjestu komandanta Prve mostarske brigade – Semir Drljević Lovac.

Izvor: Heroji.ba