PROČITAJTE PRIČU O HEROJU SLAVKU EĆIMOVIĆU I KUREVSKOJ ČETI – HRABRIM BORCIMA KOJI SU U MAJU 1992. GODINE POKUŠALI OSLOBODITI PRIJEDOR

Grupa mladića iz grada i okoline, okupljena u šumama Kureva, oformila je četu na čije čelo je stao Slavko Ećimović, Bošnjak, kako se uvijek predstavljao i pokušala u zanosu patriotizma i hrabrosti da se suprostavi daleko nadmoćnijoj srpskoj armadi. Kada su srpske vlasi i zvanično preuzele centar Prijedora, Ećimović je sa svojim momcima pobjegao u šume Kureva, iznad grada. U početku ih je bilo svega 30, uz svega nekoliko pušaka. Ećimović je uskoro, preko svojih veza, nabavio još nekoliko pušaka, par “zolja” i nešto eksploziva, pri čemu se kao dobavljač naročito istakao Muhamed Ergelić Čuko. Kako se teror nad Hrvatima i Bošnjacima u Prijedoru povećavao, tako se i povećavao broj boraca Kurevske čete, a nakon što su napadnuta mjesta Hambarine i Kozarac, Ećimovićeva jedinica je narasla na 120 mladića. Uskoro su sebi dali naziv “Zelene beretke – Kurevska četa”, a za komandanta je postavljen inženjer Slavko Ećimović Ribar. Osnovni plan čete su bile diverzantske akcije u srpskoj pozadini i rušenje vitalnih objekata u regiji.

Međutim, kako je teror u gradu postajao sve veći odlučili su se za gotovo nemoguć čin, pokušaj oslobađanja Prijedora. Uprkos nerealnoj podlozi, pogrešnim informacijama i lažnoj obećanoj pomoći, borci Kurevske čete na čelu sa svojim komandantom Slavkom Ećimovićem u ranim jutarnjim satima, 29. maja 1992. godine kreću u svoju herojsku bitku, bitku za oslobođenje Prijedora. Još ranije Izet Mešić se infiltrirao u Prijedor i prenio svoja zapažanja o rasporedu neprijateljskih snaga. Insistirao je da se odmah krene u akciju uz navod da će se grupi pridružiti još 500 naoružanih boraca sa Skele, Raškovca i Puharske. Također, naveo je i da je veliki broj srpskih vojnika otišao prema Derventi i Modriči, te da se u gradu nalazi mali broj vojnika i policajaca. U 15 slobodnih sela sazvan je zbor i pripremljen je plan napada. Oko ponoći 120 boraca je krenulo prema Prijedoru. U početku akcije presjekli su putnu komunikaciju Prijedor – Ljubija kod Dubočca a zatim se uputili prugom prema Jugovcima. Obzirom da je to veče padala jaka kiša pokret je bio znatno otežan. Nakon kratkog odmora na stadionu u Bišćanima, nastavljen je pokret te se izbilo na rijeku Sanu, a zatim do prijelaza “Kožar”. Zadatak grupe na čelu sa Izetom Mešićem i Nedžadom Babićem je bio da se probiju do Puharske, gdje im se trebalo priključiti još 500 naoružanih ljudi, a zatim se planiralo zauzimanje i rušenje podvožnjaka, te zauzimanje kasarne, gdje se nalazio veliki punkt srpske vojske. Grupa poručnika Muhića krenula je preko mosta na Bereku prema Općini, SUP-u i direkciji Rudnika Prijedor. Veoma brzo su razoružali srpsku stražu kod Doma rezervnih oficira, a zatim se uputili ulicom pored “Šipadovog” salona namještaja i “Z” zgrade prema Mješovitoj školi, Jezeri i parku gdje se nalazio spomenik Mladenu Stojanoviću. Uskoro su se našli pred zgradom Općine i SUP-a. Druga grupa, na čelu sa Kemalom Divljakom uputila se prema Bareku i pored kina “Mrakovice” i “Elektro – Prijedora, te “Doma sportova” i dalje prema Crvenom neboderu i “Radio Prijedoru”. Glavna grupa na čelu sa vođom Slavkom Ećimovićem prelazi viseći most na Bereku i ispod “Ribara” se stacionira u isčekivanju napada. Zadatak joj je bio da razoruža srpski punkt kod mosta na Sani, zauzme most i novi hotel “Prijedor”, u kojem su se nalazili oficiri srpske vojske. Poslije toga je trebalo osigurati Partizansku ulicu, kako bi se omogućilo nesmetano izvlačenje.

Napad je krenuo u 4:20, narednog 30. maja 1992. godine. U početnoj akciji razoružana je grupa srpskih vojnika u Domu rezervnih oficira, te je došlo do otvorene borbe kod mosta i Ljetne bašte. Put prema SUP-u i zgradi je bio otvoren. Snajperisti Kurevske čete su se popeli na “Z” zgradu te na “Mješovitu školu”. Grupa se vrlo brzo, uz snajpersku podršku, probila do zgrade Općine i zgrade SUP-a, nakon čega je uslijedila žestoka borba sa srpskom vojskom i policijom. Nakon sat vremena borbe, iz pravca Urije je stiglo pojačanje srpskoj vojsci. Grupa boraca koja se probila do zgrade Rudnika posjedovala je zolje, ali nisu uspjeli niti jednu aktivirati, pa su se morali povući. Grupa Izeta Mešića, koja se probila do malog podvožnjaka, gdje je uništila jedan punkt, nije naišla na obećanu grupu od 500 naoružanih ljudi iz Raškovca i Puharske. Baš u večeri kada su borci Kurevske čete bili u pokretu, “Televizija Banjaluka” je prikazala prilog na kojem se vidjelo da narod Puharske masovno predaje oružje. Time ni od združenog napada na kasarnu nije bilo ništa. Grupa se uskoro povukla, a povukla se i grupa na čelu sa Kemalom Divljakom. U međuvremenu je Ećimovićeva grupa uništila punkt kod “Ribara” te došla pred ulaz u hotel “Prijedor”, na kojeg je ispalila nekoliko zolja, što je izazvalo požar na hotelu. Saznavši da akcija nije uspjela, grupa je krenula u proboj kroz Partizansku ulicu, ali se kod kafane “Obala” zaustavila jer su joj se u suprotnom pravcu popriječila dva oklopna transportera. Znatna pomoć u oklopu koja je stigla iz Dvora i Banja Luke prisilila je i Ećimovićevu grupu da se povuče. Jedni su uspjeli da se izvuku iz grada, dok je druga grupa, u kojoj se nalazio i Ećimović, ostala u okruženju na samoj obali rijeke Sane, kod kafane “Obala”. Bilo je i dosta poginulih i ranjenih, a među ranjenicima je bio i Izet Hadžić, koji se uspio probidit sa još nekoliko momaka do Ećimovićeve grupe kako bi im pomogao u borbi. Nakon dobijene informacije da se glavna grupa nalazi kod kafane “Obala” sve srpske snage su se skoncentrisale na taj pravac, a imale su i znatnu tenkovsku podršku koja se nalazila na raskrsnici kod “Tenisa”, Doma sportova i na stadionu kod Fabrike celuloze. Razmišljalo se o povlačenju preko rijeke Sane, ali su na drugoj strani obale bila stacionirana dva srpska PAM-a. Odlučeno je da se glavnina grupe sa Ećimovićev probije preko rijeke, a za to vrijeme grupa Izeta Hadžića je štitila povlačenje. Ipak, uslijed žestoke pucnjave, Ećimović se vratio na obalu. Za alternativu odlučeno je da se krene nizvodno prema mostu u susret PAM-u, kako bi se onesposobio i tako omogućio povlačenje. Ipak, i ovaj pokušaj je propao kada su se iz pravca Kanafine pekare pojavila dva transportera. U kratkoj borbi Ećimović je likvidirao dva srpska vojnika, ali je zarobljen. Hrabra Kurevska četa je u jednonevnoj borbi za Prijedor likvidirala 14 srpskih vojnika i policajaca, dok ih je 19 ranjeno. Među poginulima je bio i major Zoran Karlica, po čijem imenu je nazvan glavni trg u Prijedoru. Za odmazdu vojnici 43. motorizovane tenkovske brigade JNA, su uz pomoć lokalnih srpskih vlasti, krenuli sa hapšenjem blizu 6 000 Bošnjaka i Hrvata te ih upućivati u logor Omarsku. Bio je to uvod u genocid u kojem će stradati 3 187 nesrba Prijedora.

Ećimović će biti još samo jednom viđen živ, kada su ga srpski vojnici u konopcima, izmučenog, doveli pred narod u logoru Omarska. Prije likvidacije Ećimović je bio podvrgnut užasnim mučenjima i batinjanima u logoru, zbog čega je i umro u 37. godini života. Prema svjedočenju Rezaka Hukanovića, Ećimović je umro u strašnim mukama: “Klečao je sklupčan pored radijatora ispod samog prozora (…) prišao mu je Zoran Žigić, rezervni policajac, uhvatio ga za kosu, podobro natopljenu krvlju, i podigao mu je glavu. Tamo gdje bi trebalo da bude lice vidjelo se samo krvavo spužvasto tkivo, ispod tek oderane kože (…) ‘Ovako ćete svi završiti! I vi i vaše porodice. Sviii!’ derao se divljački Žiga…”. Agresoru očito nije bilo dosta pa se grupa srpskih vojnika već sutradan uputila prema mjestu Tukovi kod Prijedora, te likvidirala pet članova uže porodice Slavka Ećimovića. Za ovaj zločin optuženi su Milorad Radaković i Goran Pejić, koji su pod okriljem noći u junu 1992. godine, ubili Slavkovu suprugu Ceciliju, oca Tomislava, majku Mariju, brata Nikolu i snahu Katarinu. Maloljetna djeca, Nikola i Ivana su se sakrili i time izbjegli likvidaciju. Danas žive i rade u Zagrebu.

Izvor: bosnae.info