„POLA MENI – POLA TEBI, TAKO MI ALLAHA!“

Ima tako jedan insan, doskora ga ni znao nisam, već mjesecima iz jedne zapadne zemlje šalje mjesečno lijep iznos do mene da uručujem jednoj porodici sa troje jetima.

Ne želi on ni sliku, ni potvrdu, ni potpis – samo da meni ne bude mučno to redovno uručiti. A insana to onda još više obavezuje, pa mu pošaljem i sliku i potvrdu i potpis i kažem da je to moj uslov.
Jer, šejtan, nalet ga bilo, nit’ ore, nit’ kopa.

Ni on tu porodicu, samohranu majku troje malih jetima, do neki dan nije upoznao. Pročitao je nekada negdje moju priču o njima i odlučio im tako mjesečno pomagati. Sve dok bude kadar, veli.
Došao je nedavno do mene i zamolio me da odemo do te porodice kahvu popiti. Da vidi djecu. “Molim te, nemoj im govoriti da sam ja taj, biće im nezgodno, reci da sam tvoj neki prijatelj.” I tako i bi. Mada sam ga i ja prvi put tada sreo i vidio.
Iako je bio moj u džematu slobodan dan, sa zadovoljstvom sam otišao sa njim do te porodice.
Sjedili smo, pričali sa dječicom, krajičkom oka sam ga gledao dok ih tako milo i toplo posmatra, baš kao da im je rôd najrođeniji.
Gledam ga i razmišljam koliko je oniih koji su na Zemlji ‘nepoznati’, a na nebesima itekako poznati i odlikovani, ako Bog da.
Poslije sijela smo u ‘mojoj’ džamiji klanjali jaciju, poslije jacije mi izvadi određenu svotu novca da za tu porodicu rasporedim na idućih nekoliko mjeseci.

“Neće li ti biti teško, jer, volio bih da im tako daješ, nego odjednom sve”, upita me pomalo i stidljivo što me zahmeti.
– Allah Dobri zna, hadžija moj, da mi ništa draže neće biti, ne sekiraj se, da tebi Milostivi ukabuli i nadoknadi, a i narušeno zdravlje popravi – rekoh mu, uz ovu dovu.
– Slušaj me dobro efendija, koliko sam volio onu djecu upoznati, volio sam i tebe Bogami. Toliko puta smo se čuli i uslugu mi činiš, a ni znali se nismo.
Ako meni Allah ukabuli, na sudnjem danu ja ću reći: “Ja Rabbi, ja sve te sevape dijelim po pola sa ovim čovjekom.”
– Sa mnom!? – upitah ga u čudu, a pomalo i u nevjerici.
– Vallahi hoću, evo u Njegovoj smo kući i On mi je svjedok. Pola meni – pola tebi, opet ti se Allahom kunem.
Samo da meni Allah ukabuli.

Ustao sam i zagrlio ga – Bog Dragi zna da dugo nikog srčanije nisam zagrlio…
— Kroz volonterski rad i hizmet u “Berićetu” –
socijalnom fondu našeg Medžlisa, tako često me fascinira taj naš dobri narod koji na svašto nešto i na svakog nekog se može naljutiti i glavu nekad okrenuti, i odnose zahladiti…al’ na teške ljudske sudbine, na bolesne i gladne, na jetime uvijek srca mehka i džometi spremni biti…oni insanu budu ponajveća motivacija da ne posustane u činjenju dobra.
– Neka Dobri Allah dobrog i za vas neznanog čovjeka iz Svoje hazne obilato nagradi, sadakom ga čuva i štiti i zdravlje mu podari, i dobro o kojem pisah ukabuli (to bih ponajviše volio, iako sada sebično zvuči:)

Od senzor.ba