NISAM ŽELIO BITI MUSLIMAN “NA BATERIJE”

U tom periodu ”lova na atraktivnu djevojku”, Allah je dao da mi se, sredinom februara 2005. godine, putem SMS poruke prva javi neka pokrivena djevojka, kojoj je moja rodica rekla za mene, i tako smo se počeli dopisivati. Iako je nisam ni vidio, a dopisivao sam se nekoliko mjeseci, već sam bio ludo zaljubljen u njene poruke, a i nju samu. Jednostavno su njene poruke u tom trenutku bile kao mehlem za moju ranu. Ona je inače pohađala medresu u Tuzli, a ja fakultet u Zenici…

…Sa ezanskim pozivom na akšam, počeo sam da plačem i plačem, žao mi je bilo što ramazan odlazi, želio sam da još potraje, u tom trenutku prožimale su me misli kako sam živio do tada, kako sam bio bez cilja, bez duše, a Allah me je uputio, a sebeb je bila djevojka iz medrese u Tuzli…

Bismillahir-Rahmanir-Rahim!
Sva slava i zahvala pripadaju samo Allahu koji na Pravi put upućuje onoga koga On hoće, neka je salavat i selam na posljednjeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu porodicu, ashabe, r.a., i sve muslimane svijeta.

Svi smo mi na neki način došli do istine, a ovo je način na koji sam ja došao i ušao u istinu, Allahovom voljom i odredbom. Bio je to maj 2005. godine, mjesec u kojem je Allah, s.v.t., odredio da moj životni vijek ide drugim tokom, onim boljim, elhamdulillah.

Živio sam život prosječnog seoskog momčića, tinejdžera, uz izlaske, poneka cura, i tako uobičajeno…, a zatim krenuo na fakultet po završenoj srednoj školi. Uvijek sam osjećao nešto u sebi, nešto kao skrivenu imansku iskru koja je tinjala, čekala trenutak da se upali i jače sjaji.

Na prvoj godini studija osjećao sam se kao neka faca, imao sam slobodu, novac, ne puno, ali dovoljno da se moglo griješiti u tom vaktu, i žensko društvo koje sam mogao iskorištavati, ali, elhamdulillah, i tada me je Allah, azze ve dželle, čuvao velikih grijeha.
Počeli su januarsko-februarski ispitni rokovi u 2005. Godini. Pošto je iza mene bio neki vid uspjeha, s obzirom da sam položio nekoliko ispita, odlučio sam da samog sebe nagradim. Osjećao sam potrebu da sebi nađem neku atraktivnu djevojku. Prvih mjeseci traganja nisam mogao naći ništa, pošto sam imao velike želje, pa sam bio malo i tužan.

U tom periodu ”lova na atraktivnu djevojku”, Allah je dao da mi se, sredinom februara 2005. godine, putem SMS poruke prva javi neka pokrivena djevojka, kojoj je moja rodica rekla za mene, i tako smo se počeli dopisivati. Iako je nisam ni vidio, a dopisivao sam se nekoliko mjeseci, već sam bio ludo zaljubljen u njene poruke, a i nju samu. Jednostavno su njene poruke u tom trenutku bile kao mehlem za moju ranu. Ona je inače pohađala medresu u Tuzli, a ja fakultet u Zenici.

Kada je došlo vrijeme za susret sa dotičnom, da se ja ne bih sramio, ja musliman, a o vjeri skoro ništa ne znam, malo nešto iz kuće, tradicionalno, malo nešto iz škole, ali sve skromno, počeo sam da izučavam islam. Subhanallah, u tom trenutku učio sam islam zbog djevojke. Tako proučavajući islam, uvidio sam da sam ja samo musliman na ličnoj karti, a da od obligatornih obaveza propisanih našom savršenom vjerom nemam skoro ništa.

Za kratko vrijeme naučio sam dosta stvari i počeo sam da klanjam poneki dnevni namaz, ali to nije bilo opet ono pravo. A do tada sam samo klanjao džume, i to za vrijeme školskog raspusta, i bajrame također, a tokom srednje škole postio sam skoro bez dnevnih namaza, jer su mi i roditelji to isto činili. Kada sam sreo pokrivenu djevojku, još mi se više svidjela, pa sam htio da još više saznam o vjeri. Međutim, ja se njoj, haman, nisam plaho svidio prilikom našeg susreta.
Odlučio sam da učim o vjeri sve više kako bih je više fascinirao.

Tek nekad krajem maja 2005. godine Allah mi je otvorio i srce, pa je i ono počelo da gleda, jer najopasnija je i bila unutarnja sljepoća u kojoj sam bio do tada. Tada sam uvidio da su ljudi veličine koje gledaju i biološkim i ”intuitivnim očima”, ”očima srca” koje Allah, s.v.t., daje samo onome kome On hoće.

Tada nastupaju problemi i sa porodicom, prvenstveno sa mojim babom, koji se bojao da ću napustiti fakultet, jer sam puno počeo da ”budalešem”, i počeo sam pomalo da puštam i bradu. Sve to naljutilo je mog oca jer sam počeo sa da’vom i u kući, objašnjavajući kako nije dovoljno to što se radi od vjere u kući.

Bilo je prijetnji sa babine strane, da će mi zapaliti knjige, da će se raspitati ko je ta djevojka zbog koje sam postao zabluđen, a i zbog braće muslimana koji nose brade sa kojima sam se počeo družiti, jer već sam počeo ići i na namaze u džemat u obližnji mesdžid, gdje je bilo puno braće muslimana koji nose duge brade, kratke hlače, zavraćene nogavice…

Tokom ljeta 2005. godine samo sam čitao islamsku literaturu koju sam ja, ili neko od članova moje porodice (imam starijeg brata i mlađu sestru) dobio u ratu ili neposredno poslije rata. Po prvi put sam pročitao i Kur’an časni sa prijevodom, kolekciju porodične biblioteke, Zapečaćeni džennetski napitak, Rijadu salihin – Vrtove pobožnih, i mnoge druge knjige, i sve to za kratko vrijeme, brošure i letke koje sam imao u kući, koji su bili tu na policama cijelo vrijeme dok sam išao u srednju školu, u mojoj sobi, gledajući u njih svako jutro kada bih se budio, ali tada sam gledao samo onim biološkim očima, ali Allah je tako htio, On, s.v.t. najbolje zna.

Jednostavno sam bio žedan islamskog znanja, pa sam počeo tražiti literaturu u komšiluku i cijelom selu, pa su me neki muslimani savjetovali da tako brzo ne idem, da ću izlapiti brzo kao baterije, pa sam subhanallah, molio Allaha, dž.š., da ne budem ”vjernik na baterije”, da namaz ne napuštam nikad, jer sam tada osjećao prelijep užitak u prsima i evo, elhamdulillah, sve ovo vrijeme (preko osam godina) nisam namjerno izostavio farz-namaz, a da ga ne klanjam u njegovom vaktu (desilo mi je se da nekad prespavam sabah-namaz), čak i kad sam počeo raditi evo skoro pet godina, elhamdulillah, da tako i ostane, inšallah, da preselim na namazu ili da mi zadnje djelo u ovom dunjalučkom životu bude namaz. AMIN JA RAAB!

Sva dotadašnja sreća koju sam imao u životu bila je nazor, nekako vještačka, jezik mi se smijao, a srce mi je plakalo. Tokom ljeta 2005. godine plakao sam po cijelu noć, čitajući raznu islamsku literaturu, pogotovo kada sam pri ruci imao knjigu koja sadrži puno hadiskih predaja koje govore o Allahovoj milosti, a i Allahovoj kazni: plakao sam zbog radosti, kako je Allah bezgranično milostiv, plakao sam i zbog straha od Allaha, dž.š., od Njegove kazne.

Svaki put nakon plača osjećao sam se nekako čišći, Allah me je očistio plačem pokajanja, inšallah, pa me onda okitio imanom, Allahu ekber! Tada sam nekad naišao i na hadis poslanika Muhammeda, salallahu alejhi ve sellem, gdje se prenosi da je rekao: ”Kada Allah želi dobro Svome robu, On ga uputi u vjeru, poduči ga vjeri”.

Onda je došao moj prvi ramazan u desetom mjesecu 2005. godine, kao pravog vjernika, mu’mina, subhanallah, elhamdullilah i mašallah, to su bili prelijepi dani i noći u islamu. Zadnji dan ramazana iščekujući iftar, bio sam na spratu kuće u svojoj sobi iz koje se vidjela stara seoska džamija koja je udaljena više od jednog kilometra od moje kuće i nalazi se na drugoj strani sela.

Sa ezanskim pozivom na akšam, počeo sam da plačem i plačem, žao mi je bilo što ramazan odlazi, želio sam da još potraje, u tom trenutku prožimale su me misli kako sam živio do tada, kako sam bio bez cilja, bez duše, a Allah me je uputio, a sebeb je bila djevojka iz medrese u Tuzli.

I tako je vrijeme mog islama išlo dalje, a ja sam, elhamdulillah, uspješno polagao ispite, a ujedno stjecao novo znanje o islamu, pronašao sam i sebi nove prijatelje u islamu, a djevojka iz Tuzle nije se nešto plaho javljala, pa sam 2007. godine odlučio da je posjetim u Tuzli, pošto je i ona završavala medresu, da vidim konačno imali kakve fajde ili ne, ja malo uštedio para u proljeće, frezajući ljudima u selu bašče za ljetinu.

Uvidjevši da ona nije plaho zagrijana, a ja sam bio ozbiljan da se dogovaramo oko ženidbe, vratio sam se iz Tuzle bez bračne nade, a ubrzo sam i diplomirao, hvala Allahu, brzo počeo i da radim, zaposlio sam se u jednoj firmi radi duga zbog stipendije. Brzo sam se oženio jednom finom skromnom vjernicom, elhamdulillah, koja mi je rodila kćerku u ramazanu 2011. godine, mašallah, hairli dijete, Allah im podario hajr i uspjeh na oba svijeta, a i ove godine za ramazan, inšallah, čekam još jedno dijete.

Da mi Allah, s.v.t., podari hajr u mojoj porodici, potomstvu, uputi moje roditelje da budu dobri muslimani, da svi oni budu od koristi sebi i muslimanima i da presele u takvom stanju! AMIN JA RABBI, jer, zaista se djela vrednuju po završetku.

SVA SLAVA I ZAHVALA PRIPADAJU SAMO ALLAHU, PLEMENITOM GOSPODARU SVIH SVJETOVA.

Brat iz Zavidovića

Budi prvi i podijeli ovo sa prijateljima!