MLADIĆ KOJI JE UBIO SVOJU MAJKU-PRIČA GOVORI O MLADIĆU KOJI JE UBIO VLASTITU MAJKU, A ZATIM JE SPALIO

Priredio Salahuddin za www.novihorizonti.ba

Prva priča govori o mladiću koji je ubio vlastitu majku, a zatim je spalio, nakon što ju je na dijelove isjekao, a sve to pod dejstvom opojnih sredstava i droge. Detalji vezani za ovaj događaj Pozvan sam u jedan od zatvora kako bi održao predavanje tamošnjim zatvorenicima. Došavši tamo, primjetio sam mladića koji je bio van prostora u kojem smo klanjali, kako se veoma brzo kreće, ode, pa se ponovo vrati, a nije klanjao sa nama. Nakon što sam završio sa predavanjem, nadležni za islamska pitanja u dotičnom zatvoru me je zamolio da uputim savjet tom mladiću, za kojeg su mi kazali da ne obavlja namaz već četiri godine koliko boravi u zatvoru i da je ostalo samo tri mjeseca do njegovog pogubljenja odmazdom. Prije nego sam otišao kod njega upozorili su me da se pazim i čuvam njegovih postupaka, pa sam, nakon što sam se smirio i zatražio pomoć od Allaha otišao k njemu, nazvao mu selam i kazao mu da ga želim posjetiti kako bih, u ime Allaha, sa njim razgovarao. Upitao sam ga o razlogu neobavljanja namaza sa nama, te sam ga upitao da možda ne klanja samostalno, mimo džemata. On mi je kazao da nikako ne obavlja namaz i da nije Allahov rob, a da smo mi svi drugi robovi. Još mi je kazao da ne priznaje postojanje Allaha Uzvišenog. Upitao sam ga o tome ko ga je stvorio, a on mi je odgovorio da ga stvorio Vehhab. Upitao sam ga o tome ko je Vehhab kojeg mi spominje, a on mi je odgovorio da je to onaj koji mu je darovao sve, a zatim je počeo da psuje meleke i da ih optužuje za bludnje radnje. U njegovoj ruci je bio upaljač kojeg sam uzeo i upalio, a zatim sam mu rekao da zbog onoga što govori može da završi u vatri džehennemskoj i upitao sam ga da li je spreman da izdrži vrelinu vatre, nakon čega je on prestao da priča. Poslije toga sam pokušavao da na razne načine i metode stupim u normalan kontakt, pa nisam uspio. Zatim mi je kazao: „Ja znam da je vrijeme mog pogubljenja odmazdom blizu, a ja ne klanjam.“ Zatim me je istjerao, pa sam izašao iz prostorije, a drugi zatvorenici su bili u našoj blizini i nadali su se da će ga Allah možda okrenuti pravome putu. Sa njima je bio i nadležni za islamska pitanja u tom zatvoru.Zamolio sam ga da me pozove kada se nad zatvorenikom sa kojim sam razgovarao bude izvršavala šerijatska kazna kako bi vidio način na koji će napustiti ovaj svijet. Pitao sam o razlogu zbog kojeg je osuđen na smrtnu kaznu, pa su mi kazali da on ne pati ni od kakvih duševnih bolesti. Kazali su mi da je išao na pregled i da doktori nisu ustanovili nikakav poremećaj. Upravo zbog ovakvog stanja njemu je odgađano izvršenje kazne, kako bi se ustanovilo njegovo duševno stanje. A razlog presude o njegovom pogubljenju jeste ubistvo sopstvene majke, nakon čega ju je isjekao i zapalio, znajući da ona posti šest dana ševvala i to se desilo na dan džume. Nakon što je proteklo otprilike dva mjeseca, dobio sam poziv od nadležnih iz tog zatvora koji su me obavijestili da će se kazna pogubljenjem izvršiti sutradan, te su tražili da budem prisutan odmah nakon sabah namaza. Nakon tog poziva stupio sam u kontakt sa jednim zapisničarem kako bi se zabilježila oporuka koju ostavlja osuđeni. Sutradan, nakon sabah namaza, sreli smo se u zatvoru, a zapisničar je upitao osuđenog o tome da li svjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik. Osuđeni mladić je odgovorio: „Svjedočim da je samo Allah bog i da je Muhammed Allahov Poslanik, da su Dženet i Džehennem istina.“ Obradovao sam se zbog onoga što sam čuo. Zatim je zapisao svoju oporuku, a ja sam ga savjetovao da što više spominje Allaha i citirao sam mu hadis: „Ući će u Džennet svako kome budu posljednje riječi na ovome svijetu la ilahe illellah. Ti sada ideš Allahu, zato što više spominji Allaha, jer može biti da te Allah počasti tako što će ti tvoja braća oprostiti, pa da ne budeš pogubljen.“ Nakon što sam mu to kazao, on je upitao: „Ima li igdje duhana ili čaja? Zar nema duhana i čaja? Kada ću biti pogubljen?“ Jedan od stražara mu je odgovorio: „Nakon što klanjamo džumu.“ Čuvši to, kazao je da je još veoma rano i da mu donesu duhan i čaj. Rekao sam mu: „Šta miliš da klanjaš dva rekata?” On mi je tada naredio da izađem i počeo se sa mnom i sa onim što sam mu kazao izigravati. Izašao sam vidno uznemiren i prije njega sam stigao na mjesto izvršavanja kazni, a njega su nakon toga doveli, pa sam upitao jednog od odgovornih: „Zašto ga ne podsjetite kako bi izgovorio kelimei šehadet, a on mi je kazao da je osuđeni jedne prilike sudiji kazao da je on kršćanin i da nije ubio nikog osim Iblisa, tj. svoju majku.Prišao sam mladiću i predložio mu da kaže la ilahe illellah, a on to nije izgovorio. Ponavljao sa mu te riječi više od pet puta, a on nije ništa kazao. Jedan od vojnika je povikao govoreći mu da izgovori la ilahe illellah, a mladić je počeo da govori neke riječi koje nisu bili razumljive i ne znam da li je izgovorio šehadet ili nije. Posmatrao sam sve dok nije izvršena smrtna kazna, a on nije ni pomjerio usne nikako. Oduljio sam ovu priču, ali ona pojašnjava ono što je nekada kazao Ibn Kesir, Allah mu se smilovao: „Čovjek će umrijeti onako kako je živio i biće proživljen onako kako je umro.“ Pogledaj samo kako je ovaj mladić ubio svoju majku, kako je bio ustrajan u ostavljanju namaza i nije ničije savjete slušao. I zato, nije ni čudo da čovjek bude uskraćen lijepog završetka na ovome svijetu, ukoliko je živio na način kao ovaj mladić.