Kur’anska kazivanja: Ejjubovo vrelo

Piše: Nezir Halilović, prof.

Onaj ko nema samopouzdanja i vjere, narodski rečeno, džaba mu sva ljekovita vrela i izvori, međutim, mi u ovom radu želimo da krenemo u potragu za pravim pravcatim i ujedno najljekovitijim vrelom koje postoji na dunjaluku, jer su njegovom vodom od Ejjuba, a.s., otklonjene sve dunjalučke bolesti i iskušenja koja su ga morila do tog trena. Pa hajdemo u potragu…

Ejjub, a.s., u Kur’anu

Ejjub, a.s., se u Allahovom časnom Govoru spominje u tri navrata. Uzvišeni kaže: Mi objavljujemo tebi kao što smo objavljivali Nuhu i vjerovjesnicima poslije njega, a objavili smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejjubu… (En-Nisa, 163.) I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: “Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!” – odazvasmo i nevolju mu, koja ga je morila, otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju. (El-Enbija, 83.-84.) I sjeti se roba Našeg Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: “Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!” “Udri nogom o zemlju – eto hladne vode za kupanje i piće!” – i Mi smo mu iz milosti Naše čeljad njegovu darovali i još toliko uz njih, da bude pouka za one koji imaju pameti – “I uzmi rukom svojom snop i njime udari, samo zakletvu ne prekrši!” Mi smo znali da je on izdržljiv; divan je rob on bio i mnogo se kajao! (Sad, 41.-44.)

Ko je Ejjub, a.s.

Ibn Ishak kaže da je on bio Bizantijac i da vodi porijeklo od El-Ajsa, sina Ishaka, a.s. Ibn Asakir kaže da je Ejjubova majka bila Lutova, a.s., kćerka i da mu je otac bio jedan od onih koji su povjerovali kada je Ibrahim, a.s., bačen u vatru. Skoro svi istraživači rodoslova slažu se da on vodi porijeklo od Ibrahima, a.s., i to je najpoznatije mišljenje. Učenjaci kažu: “Ejjub je bio bogat i posjedovao je sve oblike i vrste imetka: krupnu i sitnu stoku, robove i velike površine zemlje u Es-Senijjetu, tj. Havranu (oblast koja se nalazi južno od Damaska).” O tome El-Vakidi kaže: “Allah, dž.š., ga je počastio vjerovjesništvom i podario mu basnoslovno bogatstvo u najrazličitijim vrstama imetka i djeci, a on je neprekidno zahvaljivao Uzvišenom Gospodaru svjetova na blagodatima i stalno je nalagao iskreno obožavanje Allaha. Bio je samilostan i dobročinitelj, pa ipak priznavala su ga za vjerovjesnika samo tri čovjeka. Ibn Asakir navodi da je cio taj kraj bio njegov i da je imao puno djece i čeljadi. Zatim je svega toga lišen, pa je iskušan najrazličitijim nevoljama i bolestima na svom tijelu, od kojih su mu samo srce i jezik ostali zdravi, a kojima je neprekidno činio zikr Allahu. Ibn Mes’ud navodi da mu je umrlo sedmero muške i sedmero ženske djece.

U pogledu razloga iskušenja koja su ga snašla ulema navodi više različitih predaja. Tako jedni kažu da mu je mazlum (čovjek kome je učinjena nepravda) zatražio pomoć a on mu je nije pružio, drugi kažu da je jednog dana ugostio ljude ali je odbio primiti jednog siromaha, pa je zbog toga iskušan, a Allah najbolje zna šta je istina.

Pored svih bolesti i iskušenja on je saburao, uzdao se u Allaha i činio mu zikr danju i noću, jutrom i večeri. Njegova bolest je potrajala toliko dugo da su ga napustili i najbolji prijatelji i najbliži rođaci, pa je izveden iz svoga grada i ostavljen na jednom smetljištu. Svijet ga je prestao obilaziti, tako da nije niko ostao ko bi saosjećao s njim i pomagao mu osim njegove žene, koja je pazila na svoje obaveze prema njemu i sjećala se kako je on prije toga bio prema njoj dobar i milostiv. Ona ga je obilazila, pazila i pomagala mu sve što mu je trebalo, pa čak i u obavljanju fiziološke potrebe. Međutim, u tim neprilikama i njeno stanje se pogoršalo, ponestalo im je novca, tako da je i sama morala služiti svijetu da bi nešto zaradila, kako bi ga mogla nahraniti i pružiti mu šta zatreba! O njegovoj bolesti Mudžahid je rekao: “Ejjub, a.s., je prvi čovjek koji je obolio od kozica (boginja).” O tome koliko dugo su njegove muke trajale bilježi se više različitih mišljenja. Tako Vehb smatra da je njegovo iskušenje trajalo tačno tri godine. Enes kaže: “Njegovo iskušenje je trajalo sedam godina i nekoliko mjeseci. Bačen je na smetljište Izraelćana, gdje su mu tijelo napadali razni insekti sve dok ga nije Allah izliječio, obilato nagradio i pohvalio.” Humejd smatra da je iskušavan punih osamnaest godina. Es-Sudejj kaže: “Meso je otpadalo sa njega, tako da su od tijela ostajale samo kosti i živci. Žena mu je donosila pepeo i posipala ispod njega. Kada joj je dodijalo, rekla mu je: “Ejjube, kada bi zamolio svoga Gospodara sigurno bi te izliječio.” Na to je on odgovorio: “Uživao sam u zdravlju sedamdeset godina, pa zar je puno da sedamdeset godina osaburim radi Allaha?” Ona se zabrinula zbog ovakvog odgovora jer je morala služiti svijetu za naknadu i tako hraniti Ejjuba, a.s., a znajući da je ona Ejjubova žena i bojeći se da na njih ne prenese bolest jer ga je obilazila i s njim dolazila u kontakt, svijet joj više nije davao nikakva posla. Kada više ni kod koga nije nalazila posla, kćerki jednog bogataša prodala je svoju pletenicu za veću količinu kvalitetne hrane. Kada ju je donijela Ejjubu, upitao ju je: “Odakle ti ovo?” Na što mu je ona, sakrivši istinu, odgovorila: “To sam dobila služeći ljudima.” Ni sutradan nije mogla naći posla pa je i drugu pletenicu prodala za hranu, i ponovo Ejjubu nije htjela reći istinu. Međutim, on se zakleo da neće jesti hranu sve dok mu ne kaže odakle joj hrana. Ona je tada skinula pokrivač sa svoje glave, pa je on, vidjevši njenu glavu bez kose, uputio dovu Gospodaru svjetova: “Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!”

Osamnaest godina kušnje

Ibn Ebi Hatim i Ibn Džerir navode predaju da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Iskušenje Allahovog vjerovjesnika Ejjuba trajalo je osamnaest godina, pa su ga svi, i bliži i dalji, napustili, osim dvojice, njemu najdraže braće, koji su ga obilazili i tješili. Jednom prilikom jedan je drugom rekao: “Znaš, mora da je Ejjub, tako mi Allaha, učinio nekakav grijeh, kakav niko na svijetu nije učinio!” Drugi je rekao: “A šta bi to moglo biti?” Onaj prvi reče: “Evo već je osamnaest godina kako mu se Allah nije smilovao i muku mu otklonio.” Kad su ponovo došli, on se nije mogao strpiti a da ga ne upita za to, na što mu je Ejjub rekao: “Ne znam o čemu govoriš, i šta bi moglo biti, osim što Allah zna da sam jednom naišao pored dvojice ljudi koji su se prepirali zaklinjući se Allahom, pa sam, čim sam stigao kući, zamolio Allaha da im oprosti, u želji da se spominje samo tamo gdje treba.” Kad bi izlazio da obavlja nuždu, njegova žena bi ga izvodila i dizala za ruku i vraćala natrag. Jednog dana ona je zakasnila, pa je Allah objavio Ejjubu na mjestu gdje je bio: “Udri nogom o zemlju – eto hladne vode za kupanje i piće!” Kada je konačno došla, ugledala ga je kako joj prilazi zdrav i ljepši nego što je bio, nakon što je Allah od njega sve bolesti otklonio. Ugledavši ga, upitala je: “Allah te blagoslovio, jesi li gdje vidio bolesnog Allahovog vjerovjesnika? Tako mi Allaha Koji je moćan da to uradi, nikada nisam vidjela sličnijeg čovjeka njemu dok je bio zdrav od tebe.” A on joj odgovori: “Pa to sam ja!”

Ibn Abbas kaže: “Allah mu je opet dao isto bogatstvo i djecu, i uz njih još toliko i više.” Vehb o tome kaže: “Allah mu je tada objavio: ‘Vratio sam ti tvoju porodicu i bogatstvo i još jednom toliko. Okupaj se ovom vodom, jer ti je u njoj lijek! Zakolji kurban za svoje prijatelje i za njih traži oprost, jer su o tebe kod Mene ogriješili.’” Pored toga, Ibn Ebi Hatim bilježi od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada je Allah izliječio Ejjuba obasuo ga je zlatnim skakavcima, pa ih je on počeo kupiti i trpati u svoju odjeću. Tada mu je bilo rečeno: ‘Zar se nisi zasitio?’, a on je odgovorio: ‘Gospodaru moj, a ko će se zasititi Tvoje milosti?”’ (Ahmed, Musned, 2/511.) Ahmed također bilježi hadis da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Dok se Ejjub kupao go, pred njega je palo jato zlatnih skakavaca. Ejjub ih je počeo trpati u svoju odjeću, pa ga je Uzvišeni Gospodar zovnuo: ‘Ejjube, zar ti to što vidiš nisam bio učinio nepotrebnim?’, a on je odgovorio: ‘Jesi, moj Gospodaru, ali mi je potreban Tvoj bereket.’” (Buharija, Sahih, 5/20-60.)

Ljekovita vrela

Uzvišeni Allah u Svom časnom Govoru kaže Ejjubu, a.s.: Udari svojom nogom (Sad, 42.), tj. udari nogom o zemlju. On je uradio što mu je bilo naređeno, pa je Allah dao da provri izvor hladne vode. U predanju se navodi da mu je Uzvišeni Allah poslao Džibrila, a.s., kada je udario nogom u zemlju pa se pojavio izvor. Zatim je šakom zagrabio gutljaj vode i popio je pa su sa njega spale sve manifestacije bolesti, zatim je zaronio u vodu i odmah mu se regeneriralo tijelo i pojavilo meso i koža. Drugi navode da mu je prvo naređeno da se njome okupa i da je pije, pa je Allah od njega otklonio bol, teškoću, patnju i bolest koja mu je bila i spolja i unutar tijela. Neka ulema, pak, kaže da je Uzvišeni dao pa su izbila dva vrela, jedno toplo, termalno, kojim se okupao, pa su sa njega spale vanjske bolesti i drugo hladno iz kojeg se napio pa mu je izliječen stomak i unutarnje bolesti. (Bejdavi, Tefsir, 5/49.) Katade je rekao: “Radi se o dva vrela u Šamu, nalaze se u mjestu koje se zove El-Džabija…” Isto navode i Hasan i Mukatil. (Kurtubi, 15/211.)

Nakon toga Allah mu je dao i vanjsko i unutarnje zdravlje, izuzetnu ljepotu i veliko bogatstvo. Allah mu je čak i porodicu povratio. Stoga islamska ulema kaže: “Ko god bude stavljen na iskušenje u tijelu, imetku ili djeci ima pouku u primjeru Allahovog vjerovjesnika Ejjuba, kojeg je Allah iskušao sa još većom kušnjom, pa je osaburio i nadao se nagradi od Allaha dok mu On nije otklonio iskušenja.” Ibn Abbas je rekao da je Uzvišeni Allah Ejjubovoj ženi povratio mladost i produžio život, pa je Ejjubu rodila još dvadeset šestero muške djece. Ejjub je nakon toga živio u zemlji bizantijskoj u čistoj vjeri islamu. Nakon njega ljudi su iskrivili Ibrahimovu vjeru. Ulema kaže da se mjesto u kojem je živio Ejjub, a.s., zvalo El-Besne i da se ono nalazi na potezu između Damaska i Ezreata. (Mu’džemul-buldan, 1/338.)

Ovo kazivanje o ljekovitim vrelima našlo je svoju konkretnu potvrdu i u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Naime, navodi se da je u Medini postojao izvor Bida’ah koji se nalazi u naselju Benu Saide i navodi se da, kada bi neko od ashaba obolio, dolazio bi do tog vrela govoreći: “Okupajte me ovom vodom!” Pa kada bi ga okupali, čovjek bi ozdravio i odlazio sa tog mjesta podmlađen.” Esma, kćerka Ebu Bekrova, r.a., govorila je: “Mi bismo bolesne kupali tom vodom tri dana, nakon čega bi bili izliječeni.” (Mu’džemul-buldan, 1/443.)

Mudžahid prenosi iskaz da će Allah na Sudnjem danu Sulejmana, a.s., uzeti kao dokaz protiv bogataša, Jusufa, a.s., kao dokaz protiv bludnika, a Ejjuba kao dokaz protiv onih koji su imali iskušenja.