KOMŠIJE POLICAJCA VUJINOVIĆA: SUDBINA JE HTJELA DA DAVORA UBIJU 200 METARA OD KUĆE

Alipašino Polje, 14 sati. Oni koji su imali priliku proteklih dana i mjeseci proći ovim sarajevskim naseljem u ovo vrijeme, znaju da se ovdje uvijek čuju graja i veseli glasovi. Tu se živi punim životom.

Danas – tajac, tuga, tišina… Kao da je život stao. Građani ovog naselja tek prođu pored trafike, kupe novine ili cigarete i prođu.

Deset sati ranije u ovom naselju dogodila su se dva ubistva pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo. Grad Sarajevo je ostao bez uzornih policajaca, koji su ubijeni na zadatku, u redovnim obavezama brinući se o sigurnosti građana.

FORENZIČARI I ISTRAŽITELJI
Sarajevo je ostalo bez Adisa Šehovića, Davora Vujinovića… Sudbina je htjela da Davor Vujinović bude ubijen 200 metara od stana u kojem je posljednjih mjeseci živio s majkom Antonijom.

Ekipa portala Radiosarajevo.ba je na mjestu događaja. Tu su brojni novinarski timovi. Na mjestu zločina forenzičari i istražitelji uzimaju otiske i druge dokaze sa Golfa 6 krapinskih registracija. Na drugom kraju naselja, Davor je živio s majkom Antonijom.

Ispred zgrade sreli smo Nedima, koji je često imao priliku da Davora sretne kada je dolazio mami u posjetu.

“Davora ću pamtiti kao super momka. Znali smo se više od 20 godina. Koga god da pitate za njega, kazat će vam sve najbolje. Znam da je imao brata i sestru, koji su izvan Bosne i Hercegovine. On je često dolazio do mame. Bio je povučen, ali upitan dečko”, priča nam Nedim.
U priču se uključuje Damir Hubijar, koji je Davora poznavao skoro 30 godina.

“Pamtim da smo zajedno kao mališani došli uselili u ovu zgradu 1997. godine. Zajedno smo proveli djetinjstvo igrajući se po obližnjim parkovima. Kasnije smo zajedno išli i u osnovnu školu”, kaže Damir, koji uvlači dug dim cigarete koju puši.

Dok govori na glasu se vidi se da mu je teško, sporo govori i nastavlja:

“Otišao je naš Davor, naš prijatelj… Neka mu je laka zemlja”.

NEMA VIŠE NAŠEG DAVORA…
Nekoliko metara dalje smo susreli drugu grupu komšija. Elvir je živio na broju 5. On je predstavnik stanara u ovoj zgradi.

“Davor je dolazio u “dvojku”, kod mame. Prije nego bi ušao u haustor, kada bismo se sreli, znali smo razmijeniti nekoliko riječi. Davor je sve vrijeme agresije na BiH bio u Sarajevu. Mislim da je bio i u Armiji RBiH u ratu, a kasnije je prešao u MUP KS. Ne mogu nijednu lošu riječ kazati za njega”, govori nam Elvir.

Dok razgovaramo Elvir nam pokazuje mjesto gdje je bilo parkiran Davorov automobile.

“Do maloprije je Renault Magane bio parkiran tu, na parking uz samu zgradu. Davor se znao tu parkirati prije odlaska na posao. Tako je i sinoć bilo. Vidio sam ga prije dva dana, kada je došao s kćerkicom koja je četvrti razred, a sin mu ima tri godine.Znam mu i sestru koja dugo godina živi u Zagrebu. I stariji brat mu je negdje vani, ali ne znam u kojoj državi. Danas mi je teško, ali će mi sutra biti još teže. Nema više našeg Davora”, kaže Elvir za Radiosarajevo.ba.