Kako u djeci probuditi ljubav prema Allahu i islamu?

Pri odgajanju djeteta, još od najranije dobi, roditelji trebaju nastojati da usade pokornost i ljubav prema Allahu, dželle dželaluhu. To uvijek treba raditi na blag i smiren način kako bi se pridobilo srce djeteta i pobudila znatiželja. Dijete ni u kom slučaju ne treba prisiljavati u ranoj dobi, pogotovo između druge i četvrte godine, kada se kod djece javlja faza negativizma i samovolje.

Na koji način u ovoj dobi približiti pokornost Allahu dž.š. vidimo iz sljedećeg primjera:

„Sehl b. Abdullah et-Tusteri kazuje:’ Kada sam imao tri godine ustajao bih noću i gledao kako moj dajdža (Muhammed b. Sevvar) obavlja namaz. Jednom me je tako zapitao: ‘Spominješ li Allaha Koji te je stvorio?’

Upitao sam ga da mi kaže kako da Ga spominjem, i on mi reče: ‘Kada se u postelji okreneš reci srcem tri puta, bez pokretanja jezika: ‘Allah je sa mnom. Allah me nadzire. Allah me posmatra.’ I tako sam to radio tih noći, a kada sam ga o tome upoznao, on mi je rekao:

‘Sada to isto čini po sedam puta’. Potom sam to tako i činio i o tom sam ga izvijestio, a on mi je tada rekao:’ Sada to čini svake noći po jedanaest puta’. Kada sam počeo to raditi, osjetio sam u srcu slast. Nakon što je prošla godina dajdža mi je rekao: ‘Čuvaj to što sam te naučio i budi ustrajan u njemu dok ne odeš u mezar. To će ti koristiti i na ovome i na onome svijetu.’ I tako to radim evo godinama, i u sebi osjećam slast, a dajdža mi je i ovo jednom rekao: „Sehle, onaj s kim je Allah i koga On gleda i posmatra, da li će prema njemu griješiti? Čuvaj se griješenja!’“ (Izvor: Nasih Ulvan, Odgoj djece u islamu)

Oni koji odgajaju na ovaj način zasigurno će odgojiti zdravu ličnost muslimana, odanu Allahovoj vjeri i daleko od zlodjela današnjeg vremena. Ovakva ličnost neće tražiti uzore u onima koji idu ka cilju bez obzira na sredstva i posljedice, već će tražiti uzore u poznatim ličnostima u islamu i njihovom ahlaku, a prije svega u Muhammedu, a.s..

Današnji način povezivanja dječijih srca sa Allahom je prost i često puta grub. Roditelji moraju pokušati da svojoj djeci prezentuju pozitivnu, zaštitničku i lijepu sliku o Uzvišenom Allahu, a prijeteću i zastrašujuću. Nažalost, onim što govore i rade neki roditelji, uvijek stvaraju sliku o Uzvišenom Allahu samo kao o Bogu Koji kažnjava.

Roditelji, npr., svojom pozitivnom namjerom mogu predstaviti Uzvišenog Allaha kao Onog Koji pomaže. Jedna od prilika da se ovakvo nešto učini je kada dijete nešto izgubi. Roditelji trebaju pomoći djetetu da to nađe, učeći dovu da se nađe izgubljena stvar: ‘O Allahu, Ti si Onaj Koji ima moć da proživi svakoga na Obećanom danu, pomozi mi da pronađem svoju izgubljenu stvar!’

Ne možemo a da se ne osvrnemo na današnji koncept odgojno-obrazovne djelatnosti, ili bolje kazano samo obrazovanje, jer već odavno sami sebi priznajemo da se današnja škola bavi samo pukim usvajanjem informacija, dok se onaj drugi segment, odgoj, koji je potrebniji, nerijetko izostavlja. Nastavni proces koji znanje svodi „na informaciju nije znanje koje bi promijenilo osobu, nije znanje koje predstavlja cjelinu.“

Posljedice zanemarivanja islamskog pristupa u odgoju

Ovakav način odgojno-obrazovne prakse gubi ne samo teorijski, nego i praktični smisao. Primjetno je da se sve više na Zapadu, a također ni naše bosansko društvo nije izuzeto od takvih problema, piše o nestabilnim odnosima u braku, odnosno porodici. U školskim ustanovama se učenici žale da im nastavnici dolaze na nastavu nespremni, nepropisno obučeni, polupijani, da ne dolaze redovno na predavanja, itd.

Nastavnici se žale da im učenici ne uče, da ih ne poštuju, da je autoritet nastavnika porušen, da nema stida, da su im stimulacije male ili nikakve, da su planovi i programi neadekvatni, zastarjeli, preopširni, itd.

Društvo se žali da škole ne vrše svoj posao i da ne obrazuju i ne odgajaju učenike. Da su škole umjesto da budu centri odgoja i obrazovanja, postale mjesta kriminala, droge, nemorala, modnih revija.

Ukorijenjena konstatacija da je porodica prva instanca zrelog društva, duboko je narušena. Nesređeni bračni odnosi prouzrokovali su pojavu psihičkih bolesti savremenog društva. Raširenost upotrebe alkohola, bluda, homoseksualizma, usvajanja djece (sa skrivanjem njihovog biološkog porijekla), zabranjena začeća djece, i ostali problemi današnjeg čovjeka, alarmantno ugrožavaju stabilnost sadašnjeg i budućeg čovjeka. Zapad, kao civilizacija, ne može više garantirati normalnu stabilnost svome društvu.

Pojava seksualnih zlostavljanja unutar crkvenih krugova, slučajevi korištenja raznih opijata od nastavničkog osoblja, pa onda i nabavka istog učenicima i studentima, postala je veoma zabrinjavajuća. U takvom društvu nedopušteni intimni odnosi nisu samo rašireni među adolescentima, već i među djecom koja u biti i ne razumiju te odnose.

Roditelji su zapostavili prave razloge zbog čega su roditelji. Sve više liče na mašine za reprodukciju čiji su smisao i cilj davno zaboravili. Osjećaj koji je nekad krasio roditelja, njegova kompetencija da odgaja, polahko ali sigurno nestaje. Nemoguće je odgajati tamo gdje nema plodnog tla. Roditelji optužuju djecu za svoj tegoban život, a djeca se osjećaju zapostavljeno i odbačeno. Za svaki neuspjeh u svom životu djeca optužuju roditelje. Na taj način se takva porodica i to društvo zatvaraju u jedan začarani krug iz kojeg ne vide izlaza.Međutim, nije dovoljno samo otkriti bolest, nego joj treba dijagnozu ustanoviti i terapiju propisati.

Islam se sa svojim konceptom, odgojno i obrazovno, pozitivno uklapa kao lijek koji popunjava prazninu u savremenom čovjeku, piše Sebil.eu.

Portal Svjetlo Dunjaluka