KAKO JE MUDRAC ŽELIO PRIPITOMITI ZMIJU

Živio nekada davno jedan mudrac. Makar je tako mislio o sebi. Ponirao je u duboka razmišljanja tražeći u svakoj pojavi neko dublje unutrašnje značenje. Znao je razmišljati i o metafizičkim stvarima i sa radošću upadati u duboke razgovore i mudrovanja čak sa znanijim i učenijim od sebe. Uvažavali su njegovo mišljenje, iskrice mudrosti i izjave koje su ga postavljale u red onih koji poznaju pravo stanje stvari i pojava. Neki su za njega čak smatrali da vidi i iza zastora pojavnog svijeta i da u stvari odatle uzima neiscrpna znanja, posebna rješenja i pristupe životu. U čemu je mudrost? – često se pitao. Može li to biti realizacija nemogućeg ili jednostavno prihvatanje mogućeg, realnog i objektivnog. To je želio isprobati i to na jedan čudan i nesvakidašnji način. Odlučio je mudrac da pripitomi zmiju. Smislio je on tako da bi prvo trebao navići zmiju na svoje prisustvo. Tako je i uradio; držao je mudrac zmiju u kavezu redovno je hraneći. Šarena i za njegovo oko lijepa životinja se već uveliko navikla na ruku koja je hrani, tako da je poslije nekog vremena znala reagovati na samu pojavu mudraca koji je polahko, studiozno i sa strpljivošću kakvu samo mudrost i iskustvo poklanjaju, prilazio zmiji. Prošle su mjeseci i godine. Smatrao je mudrac da njegov plan već uspijeva; pripitomiti jednu takvu opaku životinju koja mu je skoro postala prijatelj. Čak je mudrac znao i pričati zmiji dok bi posmatrao kako se hrani ili odmara sklupčana u uglu kaveza gledajući mudraca nekim drugim pogledom nego što je to bilo prve godine. Tepao je zmiji nježne riječi kao; „ljepotice moja“ „dušo moja“… i šta još sve ne, uvjeren da ona to može razumjeti. Posebno je razmišljao o tome kako ona može shvatiti njegovu lijepu namjeru. Poslije nekog vremena za njega zmija više nije bila otrovnica, već ostvarenje svih snova jednog mudraca, skoro kao čuveni kamen mudrosti. Znao je da u pravoj prirodi zmije nije prijateljsko ponašanje i počeo je vjerovati kako ipak tu svoju lošu i zlu prirodu zmija može potisnuti zbog višeg cilja; prijateljstva, dobrote i ljubavi. Posljednji test je trebao biti da zmija jede iz njegove ruke. To je za njega značilo da nije nemoguće promijeniti prirodu stvari i tok sudbinskog određenja naravi svim bićima. Posljednji put mudrac je otvorio kavez i pružio posljednji zalogaj zmiji. Ona je prišla mudracu i krenula prema ruci čovjeka koji je držao komadić mesa. Zmija je velikom brzinom i neočekivano ujela mudraca za ruku i onda zgrabila svoj komad mesa i vratila se u sigurni ćošak svog staništa u kavezu. A šta je bilo sa mudracem? Od tog dana kažu, mudrac više nije bio mudrac već – mrtvac.

novihorizonti

Leave a Reply

Your email address will not be published.