ISKRENI SLJEDBENICI MUHAMMEDA S.A.V.S. NISU UBICE

Nedavno je televizija Al-Arabija objavila, a mnogi svjetski mediji, TV kanali i portali preuzeli i prikazali, video poruku u kojoj majka novinara Stevena Sotloffa, Shirley Sotloff, moli vođu tzv. Islamske države, Abu Bekra al-Bagdadija da joj oslobodi sina i da ga ne ubija. Između ostaloga, ona je u svojoj poruci rekla: ”Molim Vas iskoristite svoj autoritet ”halife”, jer Vi to možete, i oslobodite moga sina, nemojte ga ubijati. Moj sin nema nikakvog utjecaja na američku vanjsku politiku. Stoga Vas molim da mu oprostite i da u opraštanju slijedite primjer vašeg Poslanika, Muhammeda. Ja samo želim ono što svaka druga majka želi, da doživim da vidim djecu od moga sina, odnosno moje unuke. Ne zabranjujte mi da ostvarim svoj san.”

Međutim, Idiš se oglušio o ovaj majčinski vapaj.

No, unatoč tom šokantnom videu, nad kojim je majka ubijenog novinara ostala skamenjena i konsternirana, i unatoč tome što je nemuslimanka, ona je i nakon toga (izjava ponovo data na TV Alarabija) smogla snage kazati: ”Ja znam da istinski Muhammedovi sljedbenici nisu ubice.”

Tako kratka, a tako sadržajna poruka. Da, to je velika istina! Istinski sljedbenici Muhammeda s.a.v.s. ne ubijaju civile, ne masakriraju i ne skrnave leševe i ne ponose se ubijanjem nevinih ljudi.

Ni ogromna bol, ni neopisiva tuga i srdžba prema koljačima svoga sina, ovu ženu nisu pokolebali u njenoj spoznaji da je islam čist od tih divljačkih, barbarskih djela. I kao da je cijelom svijetu htjela poručiti: ”Islam nema veze sa ubistvom moga sina i njegov veličanstveni Šerijat je čist od toga.”

Islam je čist od ubijanja na temelju nacionalne i vjerske pripadnosti, koji primjenjuje, naprimjer Al-Qaida, Idiš i druge ekstremne muslimanske skupine, pa na osnovu tog principa dozvoljavaju ubijanje svih Amerikanca, ili svih Jevreja, i sl.

Ako se za trenutak osvrnemo na islamsku povijest vidjet ćemo da su muslimani ratovali i protiv Perzijanaca i protiv Bizantinaca, ali je nemoguće naći i jedan slučaj gdje su ashabi Allahovog Poslanika s.a.v.s. govorili i naređivali da se ubijaju svi Perzijanci i svi Bizantinci.

Štaviše, veliki halifa Omer ibn Hatab r.a., koji je kao pravedni muslimanski vođa i moralna vertikala, bio daleko ispred svoga vremena, kada je opremao islamsku vojsku u borbu, govorio im je: ”Bojte  se Allaha u pogledu poljoprivrednika, zemljoradnika. Oni ne učestvuju u ratu i ne bore se protiv vas.”

To nije bilo samo upozorenje, to je zapravo bila presuda vođe svih muslimana kojom se zabranjuje ubijanje ljudi koji su zauzeti obradom zemlje, jer oni su u Omerovo r.a. vrijeme imali status civila. Osim toga, Omer je objasnio razlog zbog kojeg se nipošto ne smije atakovati na njihov život, a to je: ”Oni se ne bore protiv vas.” A takvu presudu je donio potaknut kur’anskim ajetom: I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas (El-Bekare, 190.) Ko se bori protiv nas i mi ćemo se boriti protiv njega, a ko se ne bori protiv nas, zabranjeno nam je ratovati protiv njega.

Ovakvo značenje borbe objasnio je prije Omera r.a., naš učitelj, odgajatelj, putovođa i uzor, Muhammed s.a.v.s., onda kada je poslije jedne bitke vidio ubijenu ženu, pa je rekao: ”Ova žena nije borac, zašto su je ubili?” Tome treba pridodati i Poslanikove s.a.v.s. oporuke halifama i vladarima poslije njega: ”Ne ubijajte djecu, žene, starce, ni svećenike u crkvama i manastirima.” Njihovo ubijanje je zabranjeno po konsenzusu islamskih učenjaka, odnosno po učenju svečetiri pravne škole u islamu. Svi oni se tretiraju kao civili u jeziku međunarodnog prava, koje je islam, po tom pitanju, pretekao za 14 stoljeća.

Ubistvo na temelju nacionalne pripadnosti nije bilo poznato u historiji islamskog prava dok se na životnoj pozornici nisu pojavile raznorazne al-qaide i idiši da počine jedan od najvećih prekršaja u islamu, izdavajući vlastite pravne decizije o dozvoljenosti ubijanja ljudi na temelju nacionalne pripadnosti. Kao da su zaboravili, ili se prave da zaboravljaju, da postoje američki muslimani, japanski muslimani, kineski muslimani, ili pak nemuslimani koji ne ratuju protiv islama i muslimana i koji saosjećaju sa patnjama Palestinaca i drugih potlačenih muslimana.

Kada Kur’an govori o zabludjelim pripadnicima i sljedbenicima Knjige (Ehlu-l-kitab), onda u istom ajetu izuzima one koji nisu takvi i kaže: ”Oni nisu isti.” (Ali Imran, 113.) To je vrhunac kur’anske pravde i pravičnosti.

Svojom izjavom da iskreni Muhammedovi sljedbenici nisu ubice, Shirley Sotloff pokazala je da, iako nije muslimanka, bolje razumije islam od IDIŠ-ovih ekstrema i mnogih drugih muslimana, pa je hrabro i pravedno stala u odbranu islama i Muhammeda s.a.v.s., odričući im bilo kakvu vezu sa ubijanjem civila i nevinih ljudi u ime islama, jer Muhammed s.a.v.s. je poslat kao ”milost svim svjetovima.”

Nažalost, čini se da su pripadnici Idiša, kur’anski ajet: ”Mi smo te Muhammede poslali kao milost svim svjetovima”, shvatili i protumačili ovako: ”Mi smo te Muhammede, poslali kao ubicu svim svjetovima, kao rušitelja života i svijeta.” Zato je nemoguće čuti i pročitati vijest o samilosti, saosjećanju i oprostu od strane Idiša i njihovih istomišljenika.

Oni zaboravljaju da Muhammed s.a.v.s. nije naredio da se ubije čak ni vođa munafika i licemjera, Abdullah ibn Selul, koji je nanio toliko zla i brige Muhammedu s.a.v.s. i muslimanima, a samo zato da ljudi ne bi rekli kako Muhammed ubija svoje sljedbenike.

Zaboravljaju, također, kako je Ahmed ibn Hanbel, velikodušno postupio i oprostio halifi Mu’tesimu, nakon što je Mu’tesim osvojio Amuriju i izvojevao veličanstvenu pobjedu u korist muslimana, iako ga je prije toga nemilosrdno kažnjavao i mučio ne bi li priznao da je Kur’an stvoren.

Ostale su upamćene riječi imama Ahmeda pune mudrosti i samilosti: ”Razmišljao sam šta da učinim u pogledu Mu’tesimovog odnosa prema meni, pa sam riješenje našao u ajetu: ”Neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti?”  (En-Nur, 22.) Pa, kakve koristi bih ja imao na Sudnjem danu, ako bi Allah njega kaznio.”

Svako, ko iole poznaje i razumije islam i njegovo učenje, složit će se sa konstatacijom da je mnogo manji grijeh onih koji se cijeli život koriste spletkama i prevarama kako bi ostvarili neki ovosvjetski cilj, od onih koji te ciljeve ostvaruju preko vjere, pa onda zabranjuju ono što je po islamu u osnovi dozvoljeno i obrnuto, ili pak, sve svoje postupke prispodobljavaju i povezuju sa Šerijatom kako bi im dali legitimitet, makar se radilo o krupnoj pogrešci i velikom grijehu. Jer, takvi postupci imaju mnogostruko štetne posljedice, kao šo su:  iskrivljavanje slike islama, sijanje smutnje, usporavanje da’we ili njeno potpuno isključivanje i zabranu, kvalificiranje neprijateljima islama onih ljudi koji to nisu, zabluđivanje i obmanjivanje muslimanske omladine ubjeđujući ih da je to jedini pravi put i da Allah takav vid ”žrtve” na Njegovom putu mnogostruko nagrađuje, itd.

Isitnska kriza islama leži u muslimanima koji ga predstavljaju drugima u najružnijoj slici. Kada bi neprijatelji islama potrošili milijarde dolara ne bi mogli narušiti sliku islama kao što je u našem vremenu narušava i zamagljuje Idiš i njegovi istomišljenici. Istinu je rekao onaj ko je kazao: ”Islam je pravedan slučaj, ali je u rukama neuspješnih i propalih advokata.”

Kada bi takvi ”advokati” ostavili islam da se sam brani, bez imalo sumnje bi brzo razbio strahove i predrasude u cijelom svijetu i bio prepoznat kao učitelj, iskreni savjetnik, onaj koji olakšva a ne otežava, onaj koji ujedinjuje a ne razjedinjuje, onaj koji je samilostan a ne osoran i grub, koji poziva u svoje okrilje a ne rastjeruje, onaj koji istinski oživljava ljudske duše, a ne ubija ih.

www.saff.ba