GUARDIAN PIŠE O RATKU MLADIĆU: KĆI MU SE, IZ OSVETE, UBILA NJEGOVIM NAJDRAŽIM PIŠTOLJEM

Protekle godine, 22. novembra, na doživotni zatvor osuđen je ratni zločinac Ratko Mladić, a britanski Guardian tim povodom je objavio zanimljivu priču o 14 godna dugom skrivanju čovjeka koji je počinio najgore zločine u Evropi nakon nacističke ere u Drugom svjetskom ratu.

U julu 1997. godine vojni zapovjednik Milan Gunj primio je hitan poziv u svom stanu u Beogradu. Nešto se čudno događalo na poslu i odmah su ga trebali. Posao Milana Gunja bila je briga o vilama, ljetnjikovcima i hotelima jugoslavenske vojske u kojima su se odmarali samo oni iz vojne vrhuške. Osoba koja je nazvala Gunja bio je vojnik koji je radio u jednom od tih velebnih zdanja, onog u Rajacu, u brdima centralne Srbije, nešto više od sto kilometara udaljenom od Beograda.

U Rajac su pristigli neočekivani gosti, a vojnik se nije usudio Gunju reći ništa preko telefona, već je samo insistirao da se Gunj čim prije pojavi u Rajacu. Samo par trenutaka kasnije, Gunj je primio još jedan poziv i to od pomoćnika glavnog zapovjednika jugoslavenske vojske, koji je naredio Gunju da hitno ode u Rajac i pobrine se za upravo pristigle goste. Rečeno mu je da će sve što treba znati saznati kad stigne u Rajac.

Dva sata kasnije Gunj je stigao u Rajac, i tamo zatekao grupu od 12-ak naoružanih muškaraca u civilu kako stoje na ulazu u kompleks. U lobiju hotela pojavio se Ratko Mladić, lice s potjernice i razlog cijele strke.

“Bio sam iznenađen, uplašen i zbunjen onime što se događalo u hotelu. Prvo, sve se događalo na mjestu kojeg sam vodio, a nisam znao ništa i drugo – znao sam da su Mladića u Haagu optužili za razne zločine, pa me počela hvatati panika”, ispričao je jednom prilikom Gunj, piše Guardian.

Gunj nije bio jedini od osoblja koji su bili uplašeni Mladićevim dolaskom u Rajac. Pred njima se nalazio čovjek koji je optužen za najgore zločine u Evropi nakon nacističke ere u Drugom svjetskom ratu. Čovjek koji je tri godine zapovjedao opsadom Sarajeva tokom koje su svaki dan građane zasipali bombama i snajperskim mecima. Bio je tamo kada su njegovi vojnici pregazili Srebrenicu, koju je proglasio kao odmazdu za sve ono što su Turci napravili Srbima u Otomanskom carstvu. A sada je došao u Rajac kako bi se sakrio, jer je bio najtraženiji čovjek na svijetu.

Mladić i njegova klika u Rajacu su ostali mjesec dana, a mjesto su napustili usred noći. Zaputili su se u drugo vojničko odmoralište, u Stragare kod Kragujevca. To je bilo malo ljepše mjesto od onoga u Rajacu – na raspolaganju su mu bili sportski tereni, bazeni i prostori za stolni tenis.

General Đorđe Ćurčin, stari porodični prijatelj Ratka Mladića, ovako je opisao kako je provodio dane s bjeguncem Mladićem:

“Razgovarali smo, šetali šumom, igrali šah. Igrali smo i karte, stolni tenis. Potom bi ručali. A onda bi opet malo šetali.”

Vrh jugoslavenske vojske bio je odlučan u tome da zaštiti Mladića, ali i da mu omoguće ugodan boravak gdje god se nalazio. Osnovali su 30. personalni centar Ministarstva odbrane SRJ i taj cijeli odjel se bavio samo jednom stvari – brinuli su se o dobrobiti bivših zapovjednika vojnih snaga bosanskih Srba, a sada su se brinuli samo o Ratku Mladiću.

“Za Mladićevo hvatanje bila je raspisana nagrada od pet miliona dolara i zaključili smo da je neophodno da ga grupa zaštiti od raznih lovaca na glave i kriminalaca. 30. personalna se sastojala uglavnom od vojnika iz Republike Srpske i u trenutku čuvanja Mladića bilo ih je stotinjak”, ispričao je Jovo Đogo, nekadašnji pripadnik tog odreda, koji je kasnije postao glavni šef Mladićevog osiguranja.

Osim neviđenog osiguranja, Mladić je imao svog vozača, ličnog kuhara, čak i ličnog konobara koji je s njim stalno putovao. Mladić se vraćao u Rajac svaki put kad bi završila sezona lova, kako bi bio siguran da tamo nema više nikoga, a dobar dio vremena je provodio i u Beogradu, u svom stanu u ulici Blagoja Parovića na Košutnjaku. Neometano je izlazio u restoranu i posjećivao nogometne utakmice.

Muškarci i žene koji su mu pomogali u skrivanju i koji su mu omogućili da se ponaša i provodi kao normalan građanin, bez potjernce za vratom smatrali su ga nacionalnim junakom. U 14 godina bijega, Mladić je ovisio o brojnim osobama u raznim sferama: prvo o srpskom vojnom establišmentu, potom o bivšim zapovjednicima bosanskih Srba i na kraju o svojoj porodici, čija je sudbina zbog njegovih zločina također imala svoj tragični danak.

Mladić naime nije dopustio da mu porodica trpi zbog rata, pa je tako često vikende provodio u svom stanu sa svojom porodicom, a najviše je uživao u društvu svoje dvoje djece, sina Darka i kćeri Ane, koje je držao na sigurnom u Beogradu. Dok je boravio kući nikada nisu razgovarali o politici i ratu, ali to im je svejedno razorilo porodicu. Kćer Ana bila je u ranim dvadesetima i zaljubila se u mladog doktora. No, on je bio aktivist za ljudska prava i bio je siguran da je njegov budući punac ratni zločinac. Ani je rekao da će je oženiti samo ako se odrekne svog oca. Ona to nije mogla učiniti, ali nije se mogla ni pomiriti da će se srušiti njezini snovi o braku i ljubavi s naočitim doktorom, pa je jedne večeri ufebruaru 1994. godine s police uzela očev najdraži pištolj i upucala se.

Mladić nije mogao prihvatiti samoubistvo svoje kćeri. Utjehu je našao u teorijama zavjera, te je za njenu smrt krivio svoje neprijatelje. Tako je teret krivnje za njenu smrt skinuo sa sebe i prebacio na sve druge koji nisu bili Srbi, čime je dodatno rasla njegova mržnja i gnjev prema Hrvatima i Bošnjacima.

Jugoslavenski vojni vrh bio je spreman zaštiti Mladića neovisno o težini zločina za koje je bio optužen, ali na prijelazu novog milenija i Srbija je počela prolaziti kroz dramatične promjene. Milošević je poražen na svim poljima, uključujući i gubitak Kosova 1999. godine. San o velikoj Srbiji se raspao, što je dovelo do pada Miloševića na velikim protestima 5. oktobra 2000. godine. U junu 2001. Milošević je predan Haagu, a iako Mladić nije bio baš u dobrim odnosima s Miloševićem, srbijanski režim mu je ipak pružio zaštitu.

“U noći kada je Milošević uhapšen, Mladić je bio u svom stanu i te je noći i on pobjegao na drugu lokaciju. Kada sam ga kasnije vidio i s njim razgovarao, bio je ozbiljno zabrinut za svoju sigurnost i sigurnost ljudi koji su mu bili bliski. Odlučio je da se neće živ predati”, ispričao je Ćurčin.

Mladić je bio svjestan da se nakon Miloševićevog izručenja ne može više osloniti na vlast u Beogradu da će ga zaštiti, pa se prebacio u novu vojnu bazu, u Krčmaru blizu Valjeva. Bilo je to zdanje još iz doba Tita, puno bolje zaštićeno nego Rajac i Stragari, a imao je i podzemne bunkere. Od tog je trenutka Mladić počeo sve češće mijenjati svoje loakcije. Post-Miloševićeva vlast u Beogradu je u martu 2002. godine službeno umirovila Mladića iz vojske, a mjesec dana kasnije objavili su dekret kojim su potvrdili suradnju s haškim sudom. To je ujedno značilo da se Mladić više ne može skrivati po luksuznim vojnim objektima.

Generali su mu naredili da mora napustiti Krčmar, ali Mladić kao da nije shvaćao da više ne može zapovjedati. Svojim tjelohraniteljima je naredio da zauzmu Krčmar, što je dovelo do incidenta u kojem je vojska helikopterima morala Mladića tjerati iz Krčmara. Tek 1. juna je Mladić, pod pritiskom vojske, pristao mirno napustiti bazu, a vojska mu je zauzvrat osigurala konvoj vozila i nekoliko vojnika koji će ga sigurno otpratiti do novog mjesta na kojem će se skrivati.

Mladić je tako iza sebe ostavio komfor kojeg mu je pružala sigurnost vojske i pomalo počeo boraviti u izolaciji. Njegova se mreža podrške gotovo preko noći smanjila sa kompletne jugoslavenske vojske na šačicu starih prijatelja koji su mu ostali odani od rata u Bosni.

Tu je mrežu iz dana u dan vodio Đogo. On je za Mladića uspio iznajmiti veći broj stanova u zgradama u Novom Beogradu.

“Nakon što mu je vojska rekla da ga više neće čuvati, javio se Jovi Đogi i maloj grupi lojalnih ljudi koji su se brinuli za njega. U Novom Beogradu je stalno boravio u stanu, a drugi su mu donosili hranu i novine. Porodica ga nije smjela posjećivati”, rekao je Miloš Šaljić, Mladićev advokat.

“Postojale su stroge upute kako i kakve stanove treba iznajmljivati. Morali su biti u velikim zgradama s puno stanara, ali nisu smjeli biti na prvom ni na zadnjem spratu. Isto tako, stanovi nisu smjeli biti iznajmljeni u zgradama koji su imali bilo kakvo osiguranje ili video nadzor”, rekao je Miodrag Rakić, pomoćnik srbijanskog predsjednika koji je koordinirao lov na Mladića.

Prvih par mjeseci Mladiću i njegovima nije bilo lako, ali su onda uspjeli naći stan u ulici Jurija Gagarina, koji je tačno odgovarao onome što je Mladić tražio. Stan se nalazio nekoliko ulaza dalje od ulaza u kojem je stan iznajmio još jedan bjegunac – Radovan Karadžić. Uprkos tome što su stanovali blizu jedan drugog, ne postoje dokazi da su se uopće sreli tokom boravka u tom kvartu. Naime, njih dvojica se nisu podnosili u poslijeratnom razdoblju i istražitelji koji su ih tražili vjeruju kako se čak ni mrežama njihovih ljudi putevi nisu nikad preklopili.

Osim toga, obojica su potpuno različito živjeli svoje žiote bjegunca: Karadžić se skrivao pod lažnim identitetom new age doktora, dok se Mladić potpuno prikrio i živio vojničkom disciplinom. U stanu je zabranio korištenje mobitela, rijetko je izlazio osim u povremene večernje šetnje pored Save sa sinom Darkom.

Istovremeno, Mladić je bio užasno zahtjevan bjegunac i njegovi ljudi su imali jako puno posla s njim. Svako jutro je tražio toplo mlijeko i med. Sva hrana koju su mu donosili morala je biti svježa, kupljena istog dana i istog dana je morala biti pripremljena. Ako bi do večeri ostalo hrane koja se nije pojela, morala je biti bačena, a ne ostavljena za sutra. Voće i povrće se stalno moralo kupovati kod drugih trgovaca, jer bi kupovina kod uvijek istog trgovca mogla pobuditi sumnju.

Sve vrijeme skrivanja Mladić je pazio na svoj izgled. Svaki dan se brijao, a kada ga je jedan od čuvara pitao zašto se uopće toliko sređuje, jer ionako ne izlazi iz kuće, Mladić mu je rekao da onako kako bude izgledao u trenutku smrti, takvog će ga ljudi pamtiti za cijelu vječnost. Vodio je brigu o zubima, svaki dan više puta dnevno ih je četkao i čistio, a sve zato jer se bojao da bi odlazak zubaru mogao jako ugroziti njegovu sigurnost.

Mladić je ovako živio sve do 12. marta 2003. godine kada je cijela Srbija zapala u haos i nasilje zbog ubistva tadašnjeg premijera Zorana Đinđića. Njegovo ubistvo dovelo je do hapšenja više od 13.000 ljudi i cijela akcija hapšenja došla je dosta blizu mreže Mladićevih ljudi, tako da je Mladić morao još više postrožiti pravila svog osiguranja. Nakon Đinđićevog ubistva Mladić je promijenio stan, ali nije sa sobom poveo tjelohranitelje. Samo jedan od njih je znao njegovu tačnu adresu, ali svi su mu mogli brzo doći u pomoć u slučaju potrebe.

Ljudi koji su ga čuvali bili su svjesni da ako Mladić bude pronađen da će na njih pasti sumnja. Mladićevi najbliži ljudi slali su im umotane slike njihove djece i unuka, kao podsjetnik da znaju gdje žive i gdje im djeca idu u školu. Kasnije su se pojavili neki dokazi da su Mladićevi bliski ljudi zaista ubili nekoliko ljudi kako bi bili sigurni da će Mladićeva lokacija ostati tajna.

oktobra 2004. godine vojnici Dragan Jakovljević i Dražen Milovanović pronađeni su ustrijeljeni na svom položaju u kasarni na Topčideru. Vojna istraga zaključila je da su se njih dvojica posvađali, te da je jedan upucao drugoga, a drugi je počinio samoubistvo. Javnost se pobunila zbog glupog objašnjena ovog slučaja, pa je osnovana civilna komisija koja je trebala istražiti slučaj. Međutim, vojska je zataškavala dokaze i neovisni istražitelji nisu mogli ništa otkriti. Vojska je uništila mjesto zločina, a prema riječima jednog od istražitelja, jednome od njih je prišao zapovjednik vojno obavještajne agencije i rekao mu: “Imaš dvije lijepe kćeri. Zašto sad praviš probleme?”.
Na kraju su neovisni stručnjaci zaključili da je dvojicu vojnika ubio neko treći, ali bez detalja ko bi to mogao biti. Roditelji ubijenih vojnika bili su uvjereni da su im sinovi ubijeni jer su naišli na dokaze da se Mladić skrivao u tunelima ispod kasarne. Tamo se za vrijeme bombardiranja Beograda skrivao i Milošević, a dvijefiljadite postali su sjedište 30. personalnog centra dok se taj odjeli nije rasformirao u martu 2002. godine. No, mnogi vjeruju kako je 30. personalni nastavio s djelovanjem u ilegali i to dugo nakon što je službeno raspušten.

Do sredine 2005. godine Mladić se vratio u ulicu Jurija Gagarina, ali u drugi stan. Mladića je tamo počela hvatati paranoja, naročito nakon što mu je na vrata pokucala policija koja je u zgradi istraživala incident koji se dogodio u zgradi, ali nije imao veze s Mladićem. U decembru 2005. Mladić se prebacio u Ljubu, selo blizu Sremske Mitrovice, gdje je jedan od njegovih ljudi imao vikendicu. Bio je to potez očajnika, da Mladić ne bi potpuno poludio, ali i kako bi se malo smirili njegovi prestrašeni čuvari.

Boravak na selu nije dugo trajao, jer je Ljuba bilo malo mjesto u kojem se nije mogao dugo skrivati, naročito zbog činjenica da se njegova zaštita počela urušavati. Istog mjeseca Đogo je uhapšen sa još osam generala. Mladić se iste sekunde riješio cijele mreže svojih zaštitnika, jer je smatrao da su otkriveni i nastavio je sam.

Usred noći 4. februara 2006. godine Mladić se pojavio u predgrađu Beograda, ispred stana brata od svoje supruge, Krste Jegdića. Stisnuo je zvono i u parlafon rekao da je “onaj iz Bosne”. Jegdić je mislio da mu je došao brat koji je živio u Bosni, ali kad je otvorio vrata na njima je zatekao Mladića, koji je nosio ruksak, dva pištolja i mašinku Heckler & Koch.

Mladić je bio nervozan i dramatično je ostario otkako ga je Jegdić zadnji put vidio. No, to ga nije spriječilo da im odmah počne davati naređenja. Jegdićevog sina tinejdžera je poslao da se spusti do vozača koji ga je dovezao i kaže mu da ode. Dok ga nije bilo, Jegdiću je rekao da će život njegovog sina biti u opasnosti ako neko dozna da se tu skriva.

Jegdićeva supruga je poludjela kad je vidjela Mladića u stanu i rekla da neće svoj dom dijeliti s čovjekom koji im prijeti. Jegdić je ponudio Mladiću da ga odveze do kuće svog brata, koji je živio u 30 kilometara udaljenom selu Mala Moštanica. Kuća Miroslava Jegdića bila je nedovršena trokatnica napravljena od crvene cigle. Miroslav Jegdić je 2011. pobjegao u Makedoniju zbog svoje povezanosti s Mladićem i otada je kuća ostala usamljena i počela propadati. Porodica je godinama pokušava bezuspješno prodati.

U kući je neko vrijeme boravila supruga trećeg od braće Jegdić, koja je navodno kuhala za Mladića i Miroslava Jegdića, no ona se kasnije pravdala da nije imala pojma za koga kuha, i da je tek godinama kasnije doznala da se Mladić skrivao u toj kući.

U Malu Moštanicu par puta je došla policija i istražitelji koji su tražili Mladića, ali tako su glasno uletjeli u selo da su zapadni istražitelji rekli da su racije u selu bile ili totalno glupe ili namjerno glasne i traljavo odrađene kako bi upozorili Mladića da su u selu i dali mu vremena da se sakrije ili pobjegne. Par dana nakon zadnjeg upada policije u selo Mladić je zauvijek napustio Malu Moštanicu.

Kako su prolazili mjeseci, tako je Mladiću postajalo sve teže skrivati se. Srbija se ‘ohladila’ od Mladića, a njegovi prijatelji na visokim položajima u vojsci su jedan po jedan odlazili u penziju. Javnost ga je počela zaboravljati i više ih nije bilo briga za njega, a više ih je brinula sve gora izolacija Srbije od ostatka svijeta. Politička zbivanja mu također nisu išla na ruku. Novi predsjednik je postao Boris Tadić, bivši Đinđićev zamjenik. Klima u Srbiji je bila takva da je narod želio Srbiju u Evropskoj Uniji, pa makar to značilo suradnju s Haagom i predajom bjegunaca međunarodnom sudu za ratne zločine.

Mladić se pokazao kao tvrd orah. Bio je daleko oprezniji u skrivanju nego što se očekivali, pa su istražitelji ponovno posegnuli za provjerenom metodom – trebali su napravili još veći pritisak na njegovu porodicu.

U novembru 2008. godine tvrtka Mladićevog sina Darka koja se bavila kompjuterskim sistemima trebala je potpisati posao vrijedan 800 hiljada eura sa jednom srpskom kompanijom u Valjevu. No, u tvrtku u Valjevu je upala policija i pet sati su pretraživali svaki centimetar zbog čega je kompanija odustala od posla s Mladićevim sinom. Darkova supruga Biljana radila je u telekomunikacijskoj tvrtki kao stručnjak za softvere, ali i njena je karijera počela trpjeti zbog Mladića. Iz tvrtke u centru Beograda premještena je na manje atraktivno radno mjesto u predgrađe Beograda.

Međutim, ništa od svega toga nije upalilo, a nije ni bilo realno to očekivati. Naime, nijedan član porodice nije imao namjeru odati Mladića, a pogotovo jer su imali zaštitu puno moćniju od međunarodnih istražitelja. Bio je to ruska Federalna sigurnosna agencija, koja je zapravo naslijedila nekadašnji KGB u kojem je nekad radio Vladimir Putin. Moskva je u Mladiću vidjela slavenskog heroja kojeg su zapadne sile htjele uhvatiti kako bi pojačale svoj utjecaj u Srbiji, starom ruskom savezniku. Prema mišljenju Moskve, hvatanje Mladića bio bi i strateški gubitak za njih, a i navodno im nije bilo svejedno šta bi sve Mladić mogao otkriti o njihovom sudjelovanju i podršci u ratu u Bosni.

Miodrag Rakić, koji je vodio lov na Mladića je rekao kako svaki put kad bi se istraga približila nekome ko je bio blizak s Mladićem, ta bi osoba završila na razgovoru u ruskoj ambasadi, a nakon izlaska nije bilo šanse da s njima razgovora niti surađuje. Rakić je sumnjao da je Rusija redovno uplaćivala novac Mladićevoj porodici i njegovim ljudima kako bi ih oslobodili finansijskog pritiska, ali i kako bi osigurali njihovu šutnju.

Rakić je jednom prilikom dobio prijetnje od Mladićevih ljudi koji su mu zaprijetili da će mu ubiti sina, a da bi mu pokazali koliko su ozbiljni, Rakiću su poslali detalje o tome kako njegov sin provodi dane i dokazali da ga prate.

Mladićev život kao bjegunca završio je racijom kuće njegovog rođaka Branislava na sjeveru Srbije u selu Lazarevo. Mladić je živio u maloj sobici i grijao se na malu električnu grijalicu, zdravlje mu se pogoršavalo, a Branislav ga je jedno jutro našao zgrčenog na podu, navodno nakon što je pretrpio moždani udar.

No, Mladić je i dalje bio u većem strahu da će biti uhvaćen nego da će umrijeti, pa je odbio da ga Branislav odvede u bolnicu. Do tada je Mladić postao potpuno izoliran od svih. Čak ni sinu ni supruzi nije dozvolio da ga posjećuju. Međutim, uprkos svim mjerama predostrožnosti, na kraju je otkriven upravo zbog porodice.

maja 2008. godine Darko je doveo svoju djecu, Stefana i Anastaziju u posjetu rođacima u Lazarevo, na slavu Svetog Georgija, značajnog blagdana u Srbiji. Slava je bila u kući drugih rođaka, ali su usput stali u Branislavovoj kući. Zadržali su se u dvorištu kuće, stajali su tamo 20 minuta bez nekog očitog razloga, što je probudilo sumnju među policijom koja ih je pratila. Tek nakon što su uhvatili Mladića postalo im je jasno zašto su stajali u dvorištu.
“Mladić ih je gledao kroz prozor. Nije mu bilo dobro. Nije mogao dozvoliti sinu i unucima da ga vide, ali on ih je želio vidjeti. Dva puta u tri dana Mladićeva porodica je telefonom zvala u Lazarevo. Bilo nam je čudno zašto dva puta i to nas je dovelo do Branimirove kuće”, ispričao je Tadić.

U zoru 26. maja 2011. godine službenici suda za ratne zločine u civilu su došli u selo i obavili raciju u svim kućama Mladićevih rođaka. Dvoje službenika su se popeli stepenicama u Branislavovoj kući i primijetili da se jedna vrata na spratu teško otvaraju. Neko ili nešto je bilo iza vrata. Kada su gurnuli vrata, zatekli su neurednu sobu u kojoj je očito netko boravio. Pogledali su iza vrata i vidjeli starijeg muškarca sa kapom na glavi.

Službenici su mu rekli da se predstavi, a Mladić im je dao svoje dokumente. Na njima je pisalo Ratko Mladić, ali službenici nisu mogli vjerovati da je to on. Mladić naime uopće nije izgledao onako kako su očekivali.

“Ko ste vi?”, pitali su.

“Našli ste onoga koga ste tražili. Ja sam Ratko Mladić”, rekao je Mladić i to je bio kraj njegovog 14-godišnjeg bijega.

Mladić je puno prije hapšenja rekao svom rođaku Branislavu da ga ubije, samo da ne dozvoli da ga uhvate živog. Čak mu je i pokazao pištolj kojeg je za to trebao upotrijebiti. No, Branislav je tog jutra kada je Mladić uhvaćen bio vani. Ali, Branislav je kasnije rekao da ga ionako ne bi mogao ubiti.

Mladić je priveden na sud u Beogradu, gdje ga je posjetio advookat Šaljić.

“Bio je sav plav, a lice mu je bilo iskrivljeno. Da sam ga vidio na cesti ne bih ga prepoznao”, rekao je Šaljić, a kad ga je Mladić vidio, prišao mu je i počeo jecati.

Sljedećeg jutra došao mu je Rakić, donio mu doručak i porodične fotografije.

“Bio je preplašen. Pitao me hoću li ga ubiti. Rekao sam mu da sam mu samo donio doručak i potom ga pitao ko mu je pomagao u bijegu. Rekao mi je: Uhvatili ste me. Šta želite sad od tih ljudi? Oni su se žrtvovali radi mene, pustite ih na miru”, ispričao je Rakić.

Sudija mu je ispunio jednu želju dok je još bio u Srbiji – da posjeti grob kćerke Ane, koja se ubila godinama ranije njegovim pištoljem. Dozvolili su mu da se na njenom grobu zadrži 45 minuta.

“Vidjeli smo da mu se usta miču. Pričao je s njom”, rekao je Rakić.

(S-B)