FIKRET BAČIĆ, ČOVJEK KOJEM SU ČETNICI UBILI 29 ČLANOVA PORODICE

U junu 1992. godine u prijedorskom naselju Zecovi ubijeni su mu djeca, žena, brat, bratova djeca, majka, snahe, amidže, amidžići…

Piše: Dragan Bursać za Al Jazeeru

Tog 25. juna 1992. godine desio se možda najveći masakr nad jednom porodicom tokom cijele agresije na Bosnu i Hercegovinu. Selo Zecovi, pitomina u okolini Prijedora, od ljeta ‘92. postala je toponim zla i krvi. Porodica Bačić, njih 33, već dva dana leži u jednom sobičku. Četnici se smjenjuju na straži, puše, smiju se i dobacuju majkama koje u 20 kvadrata smiruju svoju djecu da će sve biti u redu. Ljudi, zatvoreni i nagurani u sobici, kao u gasnoj komori, iščekuju kada će sve to “biti u redu”.

Rodbina su, znaju se odlično. Zapravo, u memli prostoriji je cijela porodica Bačić iz Zecova. Dobri, vrijedni i krotki ljudi. Svi su tu, čekaju, evo, treći dan da “sve bude u redu”. Svi su tu, osim Fikreta Bačića, koji je zimus otišao na rad u Njemačku. Vojska se razilazi. Čuju se zvukovi klepetanja pušaka i žuran korak.

Čini se da će ipak biti sve u redu. Tako se čini i Zijadu Bačiću, tada 15-godišnjaku, koji se pribija uz zid podruma dok posmatra dječicu iz svoje porodice. Od najmlađe dvogodišnje bebe, do dječaka od 17 godina. “Šta smo mi Bogu zgriješili pa da nas kao životinje drže ovako tri dana bez hrane i vode u ovom mraku? Nismo vojnici, nismo se borili, nismo ništa zgriješili…”, misli Zijad. “A, osim toga, svi ovi u uniformama oko nas su naše komšije, ne bi oni nama ništa… Možda nas i štite, a da nam ne govore…”

RAFALI PO MRTVOJ FAMILIJI BAČIĆ
“‘Ajmo, svi napolje, jedno po jedno”, čuje se promukli glas spolja, koji utjeruje strah u kosti.

Zijad drhtavom rukom navlači cipele i posrće. Tada se začuje rafal. Jedan, pa još jedan, i još jedan, a onda se sve stapa u hor rafala. Zijad, onako bos, skače ustranu i kroz šumu metaka što mu rove oko nogu bježi u obližnju baštu, pa niže iza zida susjedne kuće. On je živ, čudom spasen, ali ubice očigledno imaju prečeg posla. Šaraju rafalima po mrtvoj familiji Bačić, a one koji se još miču i pokazuju znakove života “ovjeravaju” hicima iz pištolja. Žetva ljudskih života i jedne porodice u nekoliko minuta.

Zijad, koga udara adrenalin, gleda lica mrtve porodice i živih dželata. A dželati su komšije. Tu, iz susjednog zaseoka. Srbi koje Zijad ne mora posebno da prepoznaje. Pa zna ih čitav život. I sve traje nekoliko minuta. Četnički monstrumi odlaze, ali prvo provjeravaju ima li još ko živ kod komšija, pa je pravo čudo kako je, zapravo, od 33 Bačića njih četvero preživjelo.

“Ležao sam neko vrijeme kod komšije u grahu, i onda otišao do kuće, da vidim ima li nekoga živog. Kod komšije Ibrahima sam vidio s leđa ženu i dvoje djece, koji su sjedili na klupi naslonjeni jedno na drugo. Vjerovatno su ih tu zatekli i ubili”, prisjeća se Zijad Bačić.

Zijad je nekako uspio da se prebaci do Travnika, na slobodnu teritoriju, pa u Rijeku, pa u Njemačku…

Kompletan tekst čitajte na ovom linku.

radiosarajevo.ba