DOVA ZA TRAŽENJE ČETIRI NAJVEĆE BLAGODATI

“Allāhummagfirlî verhamnî vehdinî verzuknî”

Značenje:

“Allahu, oprosti mi moje grijehe, smiluj mi se, uputi me ne Pravi Put i podari mi opskrbu!”

Prijatelju!

U ovoj mubarek dovi Pejgamber, a.s., od Uzvišenog Allaha moli četiristvari:

  1. magfiret Uzvišenog,
  2. Njegov rahmet i merhamet
  3. Njegov hidajet i
  4. rizk.

Da bi jedan čovjek bio sretan, ovo su četiri glavna nimeta.

Brate na ahiretskom putu!

Primijetio si, inšallah, da za postizanje sreće treba slijediti berićetni put na koji nam je ukazao Muhammed, a.s.


NE ZATVARAJTE VRATA ALLAHOVE MILOSTI I SPASA

Piše: Dr. Selman el-Avde

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ono što često zaokuplja moju misao jeste pitanje koje je Aiša, r.a., uputila Poslaniku, s.a.v.s., kada je rekla: ”Allahov Poslaniče, Ibn Džud’an je još u vrijeme džahilijjeta (predislamsko doba), bio čovjek koji je održavao rodbinske veze i hranio siromahe, pa hoće li imati koristi od toga?” Muhammed, s.a.v.s., odgovorio je: ”Neće, jer on nikada u svom životu nije rekao: ‘Gospodaru, oprosti mi grijehe na Sudnjem danu.”’ (Muslim)

Da je taj Ibn Džud’an ikada u životu, barem jedanput, rekao: ”Gospodaru, oprosti mi grijehe na Sudnjem danu”, postojala bi realna mogućnost da mu budu od koristi njegova mnogobrojna humana djela.

Ovu konstataciju potvrđuje i priča o beduinu koji je došao Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: ”Allahov Poslaniče, obavijesti me o onome što nam Allah naređuje.” Nakon što ga je Poslanik, s.a.v.s., obavijestio i upoznao sa islamskim propisima i obavezama, beduin je rekao: ”Tako mi Allaha, neću ništa dodavati niti oduzimati na ovo što si rekao.” Tada je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Spašen je ako bude iskren”, ili ”Ući će u Džennet ako bude iskren u onome što je rekao.” (Buharija i Muslim)

Ko posvjedoči da nema boga osim Allaha, njega vatra neće pržiti

Ovim želim kazati da je Muhammed, s.a.v.s., štitio čast muslimana u svakoj situaciji, pa i na taj način što je, ukoliko bi neko pričao o mahanama i nedostacima nekog muslimana, govorio: ”Zar nije posvjedočio da nema boga osim Allaha?”, kao što je, naprimjer, u priči koju prenosi Utban ibn Malik.

Naime, muslimani su optužili nekog čovjeka za licemjerstvo, pa su željeli da ga Muhammed, s.a.v.s., proklinje u svojoj dovi, ne bi li ga stiglo zlo i nesreća. Muhammed, s.a.v.s., upitao ih je: ”Zar on nije posvjedočio da nema boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik?” Odgovorili su: ”On je to posvjedočio samo jezikom, a u njegovom srcu je licemjerstvo.” Na to im je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko god posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik, on neće ući u vatru i neće kušati njenu patnju.” (Buharija i Muslim)

Pa, zašto onda mi pretjerujemo u postavljanju ograda i barijera, u zatvaranju vrata Allahove milosti, zašto činimo ostvarenje spasa na Sudnjem danu nemogućim za one ljude koji još uvijek tumaraju kroz život i kojima strasti dominiraju i upravljaju.

Jer, da’va je jedan izrazito ljudski proces koji bi ljudsku jedinku, sa svim njenim osobenostima i karakteristikama, postepeno, trebao voditi ka savršenstvu.

Stoga, uvijek moramo imati na umu ambijent u kojem ljudi žive, stepen napretka društva, kao što trebamo poznavati ideje i običaje koji preovladavaju u određenom vremenu ili mjestu i da’vetsko djelovanje prilagoditi tome.

Na to nas podstiču riječi Poslanika, s.a.v.s., upućene Muazu ibn Džebelu koji se spremao da ide u Jemen kao daija: ”Ti ideš među sljedbenike Knjige (Ehlul-kitab), i prvo u šta ih trebaš pozvati jeste da posvjedoče da nema boga osim Allaha i da je Muhammed, s.a.v.s., Allahov poslanik. Ako ti se odazovu, obavijesti ih da im je Allah naredio klanjanje pet namaza u toku dana. Ako ti se odazovu, obavijesti ih da im je Allah naredio davanje zekata iz njihovih imetaka i njegovo izdvajanje u korist siromaha. Ako poslušaju, onda uzmi od njih zekat, ali se čuvaj da im uzimaš njihov najvrjedniji imetak.” (Buharija i Muslim)

Na ovaj način, Muhammed, s.a.v.s., upozorava nas da trebamo razumjeti prirodu ljudi koje pozivamo u islam, njihove vjerske, kulturne i ekonomske prilike i stanja.

Sve širi krug pripadnika islama danas, mnogobrojnost njihovih pravaca, nemogućnost uspostavljanja jednoobraznog sistema ponašanja i obrazovanja, a da ne govorimo o otvorenosti utjecaja medija i društvenih mreža, te pravoj drami i trvenjima među narodima, ukazuju na potrebu približavanja ljudima od strane onih koji pozivaju u islam i poticanje iskre dobra u njihovim dušama, bez obzira koliko ona bila neznatna, te otvaranje vrata i puteva dobročinstva, ali, istovremeno i uzimanje u obzir njihove slabe motiviranosti i mnoštva izazova koji ih odvraćaju od istine.

Potrebno je znati da će čovjek slabih ambicija i motivacije, kada pred sobom vidi planinu, njene neravnine, mnoštvo zamki i prepreka, zbog kojih noga posklizne i zbog kojih se i znalac zbuni i zaluta, možda odlučiti da se povuče i prije nego utrka počne.

Međutim, ako takvog usmjerava razborit i mudar daija, onda će on kod njega potaknuti i probuditi sampouzdanje, navest će ga da napravi prvi korak i uvjeriti ga da će svaki naredni korak biti lakši. Ubijedit će ga da su mnogi ljudi prije njega, također, smatrali da nemaju snage i sposobnosti da pređu taj put, ali su krenuli i prešli. Ubijedit će ga da Allahova dobrota i milost prate one koji se odluče krenuti putem Istine. Nakon takvog pristupa, vjerovatno će se i on odlučiti da krene tim putem.

Ukoliko se to desi, on će se, licem u lice, suočiti sa preprekama i to postupno, jer prepreke ne dolaze odjednom. A svaku teškoću prati olakšanje, kao što dolazi u hadisu od Ebu Hurejre u kojem je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Pomoć sa nebesa se spušta u onom obimu kolike su poteškoće i iskušenja.” (Hakim, Ibn Asakir, Bejheki, Bezar, Ibn Adijj)

I onda čovjek odjednom primijeti kako je prevalio veliki dio puta, kako se, polahko ali sigurno, penje ka cilju. Stekao je iskustvo, izgradio je veze sa ljudima i sklopio mnoga prijateljstva, u njegovoj duši se učvrstila ljubav prema dobru i dobročinstvu koja ga je odvratila od puta propasti i koja ga stalno podstiče i poziva na ustrajnost i odlučnost. Možda na to aludiraju riječi Muhammeda, s.a.v.s., kada je govorio o ”vaizu i propovjedniku koji se nalazi u čovjekovom srcu”. (Ahmed i Hakim)

Olakšavajte a ne otežavajte

Hoće li se daija uhvatiti za ovo uže i olakšavati ljudima hod kroz dunjalučka bespuća, te poticati njihove ambicije i motivirati ih da ustraju na putu dobra, ili će nastaviti da ih odbija od tog puta uveličavajući njegove poteškoće, prepreke i izazove, kao da im želi reći: ”Ko nije potpuno odlučan i ko ne posjeduje jaku volju i snažnu ličnost, on ne treba ni kročiti tim putem.”

Zar imam Šafija nije govorio: ”Idite ka Allahu, makar posrtali i padali, i ne čekajte ozdravljenje, jer je čekanje potpunog ozdravljenja gubljenje vremena.”

Hoće reći: ”Ako ste se vratili u okrilje islama i počeli, naprimjer, klanjati namaz, ali niste uvijek isto prisutni u namazu, neka vas šejtan nipošto ne navede da ostavite namaz i da posumnjate u sebe i svoju iskrenost. Idite naprijed u svakom stanju i ne posustajte, bez obzira na poteškoće i prepreke na putu.”

Zar Poslanik, s.a.v.s., nije oporučio Muazu ibn Džebelu i Ebu Musi el-Eš’ariju, kada ih je poslao u Jemen kao daije: ”Olakšavajte a ne otežavajte, obveseljavajte a ne rastjerujte.” (Buharija i Muslim)

Naredio je olakšavanje, a zabranio njegovu suprotnost, naredio je obveseljavanje i ohrabrivanje, a zabranio ono što će ljude udaljiti i rastjerati.

Daija treba da otvori vrata i ukaže na put islama onima koji njime žele ići, da podstiče ljude na činjenje dobra, da im pomogne da istinski osjećaju pripadnost islamu i da osnaže vezu sa svojim Gospodarom, pa makar opet griješili i zapadali u stanje nemarnosti. Jer, svako vrijeme ima svoje metode i stil prilagođen univerzalnoj Božanskoj uputi, ali i kompatibilan sa datim trenutkom i inovacijama  u njemu.

I uvijek treba davati prioritet aspektu milosti, ljubavi, blagosti, dobrote i ohrabrivanja, jer je to temelj islamskog Šerijata. Ljubav je ispred straha i nade, a to se posebno potvrđuje u stanju nemarnog odnosa ljudi prema vjeri.

Da’va je divna imansko-naučna opskrba koju Allah daje kome hoće, pa zašto da postavljamo ogradu između Allahove vjere i ljudi, zašto da mi provjeravamo identitet onih koje pozivamo i zašto da im otežavamo ulazak u Allahovu vjeru?

Zar islam nije Allahova milost koja obuhvata sve i zar nije bolje da imamo lijepo mišljenje o ljudima, a da krivnju, odnosno samokrivnju, ostavimo njima samima?!

Saff.ba

Budi prvi i podijeli ovo sa prijateljima!