Došlo je tvoje vrijeme – “Zar se ti ne bojiš smrti i kaburskog azaba?”

Njegove rijeci bijahu pravo iznenadjenje: “Zar se ti ne bojiš smrti i kaburskog azaba? O kako vi ljudi malo radite, a puno ocekujete! Zar vi mislite da ste uzalud stvoreni i da se svom Gospodaru necete povratiti? A zaista tvoje vrijeme istice sutra sa podnevskim ezanom.”

Dan se polahko povlacio i bližio se iftar. Aiša je žurno pripremala sofru i u prolazu gledala na sat. Cinilo joj se da vrijeme tako sporo odmice… A onda se iz daljine zacuo glas mujezina, koji se na momente gubio i miješao sa žamorom ljudi, koji su se šetali ulicom.

Bila je to šesta noc šewala i ona je prvi put u toj godini sama iftarila. Muž joj je prošlog ljeta preselio na Ahiret, a kceri se poudale. Dok je iftarila slušala je ucenje Kur’ana sa audio-kasete, i razmišljala o ajetima koje je upravo cula. Iako je mnogo puta procitala prijevod Kur’ana, cinilo joj se da ove ajete prvi put cuje. Lagahno se podigla i ugasila kasetu, a u ušima joj je odzvanjalo:

“O vjernici, neka vas ne zabave vaši imeci i vaša djeca da ne spominjete Allaha! Oni koji tako rade na velikom su gubitku. Dijelite od onoga što smo vam dali prije nego nekom od vas dodje smrt, pa da onda kaze: “Moj Gospodaru, da mi hoceš (samo) malo odgoditi smrt, pa da dijelim i da budem od dobrih! – Ali Allah nece nikom odgoditi kad mu dodje posljednji cas, a Allah zna sve što vi radite.” (Prijevod znacenja – Munafikun, 9-11.)

Duboko je uzdahnula klimajuci glavom kao da nekom nevidljivom ili sama sebi potvrduje tu cinjenicu. Abdestila se, klanjala akšam, te se naslonila u svoju fotelju da izuci zikr poslije obavljenog namaza. Pogled joj odluta na veliki starinski sat, koji je bucno otkucavao, remeteci mir i tišinu njene sobe. Još je trebalo cekati do jacije, a ona je bila tako umorna. Ostala je da se odmara naslonjena na jastuke, a onda je prenu kucanje na vratima.

“La havle ve la kuvete illa billahi – ko bi to mogao biti?” – upita se poluglasno Aiša. Nikome se nije nadala, a i za posjete je bilo kasno. Nevoljko pride vratima i otvori. Mlad covjek oko 30-tak godina, crne kose i poduže crne brade sa osmjehom na usnama stajao je ispred nje. Osjetila je njegov sladunjavi parfem u nosnicama, koji ju je podsjecao na miris behara. On joj nazva selam, a ona bolje napravi mahramu i uzvrati, pitajuci se ko je on i ocekujuci da joj to sam kaže. A njegove rijeci bijahu pravo iznenadjenje: “Zar se ti ne bojiš smrti i kaburskog azaba? O kako vi ljudi malo radite, a puno ocekujete!

Zar vi mislite da ste uzalud stvoreni i da se svom Gospodaru necete povratiti? A zaista tvoje vrijeme istice sutra sa podnevskim ezanom.” I dok se ona sva tresla od neobjašnjive hladnoce, shvati da je nepoznati covjek vec otišao i ostavio je samu sa njenim uzburkanim mislima. Lagano zatvori vrata, udje u svoju sobu i umornim pogledom prede po njoj. “O moj Bože, zar je sutra kraj?” – pomisli ona. “Sutra ce doci po mene Melek smrti. O Bože! A toliko planova i toliko nezavršenih stvari! Nisam ni Esmi vratila posudjeni novac, a i Subhija mi još nije halalila što sam je spominjala onim ženama sa pijace.

Teško meni, ona cak i nije tu da mi da halal. Znam da sam pogriješila, ali tudji hak je težak, a sad mi valja ici s njim i za njeg odgovarat!” Svašta joj je dolazilo na um i prisjecala se raznih grešaka. Osjecala se kao da ima groznicu. Nije znala šta bi prije, a vrijeme je prolazilo. Krenula je prvo da pospremi kucu da ne ostavi ništa loše iza sebe, a onda je stala i sjetila se da je prece da klanja i uci Kur’an, jer od toga ima više koristi. Krenula je da uzme Kur’an, a onda se sjeti da ce odgovarati i za svoju djecu. Pomisli kako bi im trebala telefonirati i zamoliti ih da dodju da ih opomene na smrt i na odgovornost prema Allahu dž.š. A željela je i da ih još samo jednom vidi i da se oprosti sa njima.

Zehra je jedina klanjala i za nju se nije brinula. Ona je sa svojim mužem i hadždž obavila i na pravom je putu. Ali bojala se odgovornosti za druge dvije kcerke. Senija je bila frizerka i nije htjela da primi ništa od vjere, a Nermina… Aiša uzdahnu, a oci joj se orosiše suzama. Nermina je bila manekenka i top-model. Nju je zanimala samo moda i novac, a o vjeri nije ništa htjela ni da cuje. Znala je Aiša da ce biti pitana za svoju djecu i bojala se toga. A vrijeme tece i sve je bliži trenutak kad ce sve morati ostaviti kad, ništa nece moci ispraviti, a onda…? Onda polaganje racuna za sve što je uradila i govorila. “O moj Bože.” – uzdisala je Aiša, a suze su joj tekle.

Željela je još puno toga da uradi i da se pripremi – a sada – nema više vremena. Kasno je za sve. Suze su joj lile niz njeno, vec naborano lice, a onda je zastala ispred ogledala i obratila se svom odrazu u njemu: “Eto, došlo ti je vrijeme da platiš za sve. Ne možeš se ni sama sebi opravdati da nisi znala, a kako ceš sutra kad staneš pred Stvoritelja svih svjetova? I još kad dodje onaj stari imam i potvrdi kako nam je stalno davao savjete, a mi žene ništa ne slušamo! Lijepo je on nama govorio: “Bojte se svog Gospodara, jer Njemu cete se vratiti i pred njim racun polagati.” – a mi mislimo da još nije red na nas!

O Bože, o Uzvišeni Gospodaru, ako nam Ti ne oprostiš, mi smo izgubljeni, jer sami smo se prema sebi ogriješili!”. A onda se odmaknu, uze novcanik i pode prema vratima, bar sadaku da udijeli, da još koje dobro djelo zaradi. Zastade pored vrata i sjeti se da ni zekat za ovu godinu nije dala, pa se opet vrati, a onda pomisli da je prece tevbu da ucini, pa sve ostalo.

Odjednom se sve zamraci, zacu se huka kao huka vodopada i zacu se glas: “Došlo je tvoje vrijeme!” I dok se glas gubio u toj huci, ona vrisnu: “Nee, nee, ne mogu još!”, a pred ocima joj se poceše mijenjati slike. Vidjela je svoje kcerke, novac od zekata, komšinicu kako je optužuje, dug koji nije vratila i sve, sve je bilo tu. Ništa nije izostavljeno! Došlo je vrijeme da položi racun za sva svoja djela. I onda kao da bi uvucena u mracni tunel koji ju je poput vakuma odvodio sve dalje i dalje na put bez povratka…

Aiša otvori oci i shvati da je sve to bio samo san, ali san pun opomene. Njena soba i stari sat kao da su zaista bili svjedoci tog sna, djelovali su mracno i vidjelo se da je i njihovo vrijeme prošlo. A onda se zacu glas ezana za jaciju-namaz. Ona obrisa svoje znojno celo i požuri da se abdesti.

U sebi je ucila sure Muavizatejn. Na sedždi je dugo molila svog Gospodara za oprost i za još samo malo vremena kako bi ispravila neke svoje greške. Iako je bila umorna i taj dan provela posteci, još dugo, dugo u noci kroz suze se cuo njen šapat: “Subhaneke inni kuntu mine-zzalimin Allahumagfirli – Ente Er-rahmer-Rahimin.” – “Slava je Tvoja, zaista smo se mi prema sebi ogriješili, Allahu moj, oprosti mi, Ti Si od Milostivih Najmilostiviji.”.

Budi prvi i podijeli ovo sa prijateljima!

Leave a Reply

Your email address will not be published.