DANAS SAM KLANJAO DŽENAZU NAMAZ JEDNOJ BEBI

Danas sam klanjao dženazu namaz jednoj bebi. Imala je samo pet dana. Toliko joj je Allah propisao nafaku na Ovome svijetu. Samo da se pojavi, da znamo za nju i da ode. Da se vrati svome Stvoritelju. Ema joj je bilo ime, od kur’anskog Emetun – robinja, a svi smo Allahovi robovi.

Danas dok sam stajao iznad tog malog tabuta, kao posljednja dženaza u nizu od petnaestak dženaza, mislio sam o tome i gledao te tabute u kojima se umrli ljudi vraćaju. Poredani tabuti i na samom kraju jedan malecki. Kao da ne pripada tom nizu i tom redu. Tražio sam smisao u tome, ali još više sam tražio snage da tekbire izgovorim glasno, jer stisnuto grlo me je gušilo, a u veličanju Boga krije se jedini smisao svega, jer samo On zna zašto bebe umiru. Ova je imala srčanu manu, operisana je u Beogradu, uzalud. Ema je preselila. Ali, ne umire se od bolesti, zar ne? Ne umire se ni onda kada vas drugi odbace i ostave. Pa makar to uradili i najbliži. Jedna druga mala beba je preživjela u nedjelju, koja je bila bačena u kontejner, od strane svojih najbližih. Monstruma. Ona je ipak imala jaču i veću nafaku, bez obzira što niko o njoj nije brinuo. Allah brine o svima.

Nad malom humkom stajali smo kao nad džennetskim parčetom. Uputio sam riječi utjehe tužnim roditeljima, porodici i prijateljima. Naravno i sebi. Koliko sam mogao. Nebo je bilo sivo. Znam, to su niski sivi oblaci. Koji pritišću. Iznad njih je azurno i čisto nebo. U tom prostranstvu čiste duše putuju.
Ema nas tamo čeka, pred džennetskim kapijama, kao i sve čiste i dobre duše.

Autor: ef. Muhamed Velić