BAHRI SU UBILI DJECU U SREBRENICI I NA KAPIJI: UBILI SU SINOVE MOJE, A BILI SU MLADI KAO ROSA

U PODRINJE ODE ČESTO, I UVIJEK POSJETI MNOGA ŠEHIDSKA MEZARJA. SKORO SVAKO PODRINJSKO SELO JE POSLIJE RATA OBILJEŽENO SPOMEN-PLOČAMA.

Srce Bahre Hasanović zaboljelo ju je dva puta. Jednom u Srebrenici 1993. godine, a drugi put na tuzlanskoj Kapiji, u maju 1995. godine. U ovim godinama, najtužnijim u njenom životu, izgubila je sinove, srebreničke mladiće, 20-godišnjeg Jasmina i šest godina starijeg Senada.

Život ove Srebreničanke podsjeća na najtužniji filmski scenarij ispisan tokom tri godine pakla u “zaštićenoj zoni“, a potom, i tokom poslijeratnih godina, kada su oči podrinjskih majki i supruga, bile uprte u masovne grobnice i bijele nišane na desetinama mezarja u Podrinju.

Svaka kazna je mala

-Mislim da bi on trebao da dobije doživotnu robiju, zbog svega šta je napravio i uradio. Samo pogledajte koliko je ljudi ubijeno, koliko je popaljeno, koliko je uništeno, porušeno… – govori nam Bahra, navodeći da pored Karadžića ima još odgovornih koji trebaju dobiti doživotnu robiju.

-A što se njega tiče, za sve zlo koje je naneseno mojoj porodici, samo za to bi trebao doživotno robijati. I ta bi kazna bila premala za tugu koju majke nose – kazala nam je Bahra.

A životna tragedija ove majke i supruge, započela je tokom 1992. godine, baš kao i većine Podrinjaca. Najprije su “Arkanovci“ zauzeli Srebrenicu, nakon čega je, zajedno sa porodicom izbjegla u naselje Sućeska kod njene braće.

-Bila sam kod njih dva mjeseca, nakon čega sam se vratila. U Srebrenici sam bila sve do pada. Tu mi je poginuo sin Jasmin. Život je bio nepodnošljiv. Nisi nikuda smio izaći, nisi se smio kretati, ne znam, to se ne može opisati – priča nam Bahra

Pored gubitka sina u Srebrenici, 25. maja 1995. godine, iz Tuzle je stigla vijest, da je u masakru na tuzlanskoj Kapiji poginuo još jedan njen sin. Ova vijest je Bahru i njenog muža dodatno pogodila.

-Kada smo trebali da idemo prema Potočarima, kada je padala Srebrenica, muž i ja nismo htjeli da izađemo iz kuće. Kada smo čuli da nam je sin u Tuzli poginuo, primali smo infuzije. Komšija nas je jedva ubijedio da izađemo – ispričala nam je ova Srebreničanka.

Ona i muž su jednu noć prenoćili u Potočarima. Muža su joj 12. jula odvojili u Potočarima na drugu stranu. Prema Bahrinom sjećanju, to je uradio zlikovac Ratko Mladić.
-Ipak, on je nekako uspio da se prebaci na drugu stranu. Popeo se na kamion među žene i djecu. Prekrili smo ga i prešao je zajedno sa nama – ispričala nam je Bahra.

No, mnogi njeni najmiliji nisu “prešli“.

Braća, sestrići…

-Izgubila sam četvericu braće, devet sestrića, dva bratića jedinca… Sve je to bilo mlado kao rosa. Kad bi čovjek pričao, te se strahote ne mogu opisati. Šta sam samo vidjela ranjenih uz rat, pa u Potočarima. Užas – govori nam Bahra, koja danas živi u tuzlanskom naselju Ši Selo. Njen treći sin Suad danas živi u Sarajevu i inspektor je u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA).

U Podrinje ode često, i uvijek posjeti mnoga šehidska mezarja. Skoro svako podrinjsko selo je poslije rata obilježeno spomen-pločama i nišanima. Bahra tamo ode da prouči Fatihu nedužno ubijenim žrtvama najveće bosanske rane. Žrtvama Radovana Karadžića.

I u Tuzli, u Aleji mladosti, često ode proučiti Fatihu sinu Jasminu i odati počast drugim žrtvama najveće tuzlanske rane. Žrtvama Radovana Karadžića.

(S. Karić/Faktor.ba)